PRO ET CONTRA

KOMENTAR IVANKE TOME Optužnice za ratne zločine novo su sredstvo ratovanja, ima li Plenković rješenje?

Vlada RH

Vrijeme kada se uz pomoć i podršku međunarodne zajednice moglo utjecati na uređenje, a time i položaj Hrvata u BiH, prošlo je, a razdoblje pred nama u tom je pogledu vrlo neizvjesno

Staro je pravilo da, kada ne možeš riješiti problem, osnuješ komisiju. To je jučer učinio i Andrej Plenković. Premijer čiji je politički put do ulaska u Banske dvore bio posut ružinim laticama, ozbiljno je zaglavio i odlučio formirati komisiju. Vlada je na svojoj drugoj sjednici donijela odluku o osnivanju (točnije refrešanju) Savjeta za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom i drugim međunarodnim sudovima. Ne treba biti previše mudar i uvidjeti kako je tajming uhićenja pripadnika HVO-a doista indikativan, kako kaže premijer. Uhićenja su vezana uz susret najviših državnih dužnosnika Hrvatske i BiH, što sadrži vrlo jasnu poruku. Upućena je premijeru, ali i predsjednici Kolindi Grabar Kitarović da se drže podalje od BiH, posebno od ideje da pokušaju isposlovati revidiranje Daytonskog sporazuma (o čemu je predsjednica javno govorila), utjecati na izmjenu izbornog zakonodavstva u BiH koja bi Hrvatima jamčila potpunu autonomiju u izboru svojih predstavnika, te Hrvatima osigurati status konstitutivnog naroda. Nema sumnje da je Plenković shvatio poruku, no je li izvukao pouku? Nije problem što je za prvu vanjskoplitičku destinaciju odabrao BiH. Dapače! Razvoj dobrih odnosa sa susjedima mora biti imperativ svakoj vladi, a jednako i briga za Hrvate u susjednoj državi/susjednim državama. Pokazalo se, međutim, da je Plenković u Sarajevo otišao nedovoljno pripremljen, očigledno bez pravih informacija i bez konkretnog cilja. Posljedica je situacija koju teško može kontrolirati, a još teže naći rješenje.

Nakon uhićenja desetorice pripadnika HVO-a te lavine reakcija koje je pokrenuo taj događaj, Plenkovićeva podrška susjednoj državi na njezinu putu u EU i euroatlantske integracije ispada naivna. Posebno ako se uzme da je tu podršku uzeo kao zalog za osiguranje ravnopravnosti hrvatskom narodu u BiH. Bilo bi to super kada bi BiH grizla na članstvo u EU onako kako smo mi od 2000. nadalje. Gledali smo u Bruxelles kao kraljevstvo nebesko i za ulaznicu bili spremni učiniti sve što treba. Za nas je to značilo odbacivanje masovnih optužnica protiv Srba s jedne strane, a s druge smo sami svoje generale sudili za zločine počinjene u obrambenom ratu. Otvorili smo vrata borbi protiv korupcije, pa smo na sud izveli i bivšeg premijera. To što je proces naknadno poništen, drugi je par cipela.

Zaboravljamo, međutim, da smo vjerojatno zadnja zemlja kojoj je članstvo u EU bilo ravno ulasku u obećanu zemlju. Nakon našeg ulaska, Europska unija se počela suočavati s problemima vlastitog opstanka, a proširenje joj već dugo nije prioritet. S druge strane, onima koji su ostali izvan granica EU društvo kojemu smo mi toliko stremili nije osobito privlačno. Srbima u BiH je očito na prvome mjestu očuvanje Republike Srpske i u tom kontekstu su prije svega orijentirani prema Republici Srbiji. Što se Bošnjaka tiče, pitanje je koliko su orijentirani prema Turskoj, a koliko prema Bruxellesu. Od završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije do danas svijet se bitno promijenio. Predsjednica Grabar Kitarović saveznike za rješavanje problema Hrvata u BiH traži u Turskoj i SAD-u. To je jedan od logičnih pravaca, no treba imati na umu da je Turska, s kojom je svojedobno o situaciji u BiH razgovarao Franjo Tuđman, bitno drukčija od ove koja je danas na međunarodnoj sceni. Isto vrijedi za SAD koje su pred vrlo neizvjesnim predsjedničkim izborima. Vrijeme kada se uz pomoć i podršku međunarodne zajednice moglo utjecati na uređenje, a time i položaj Hrvata u BiH, prošlo je, a razdoblje pred nama u tom je pogledu vrlo neizvjesno.

U 20 godina sve se iz temelja promijenilo, samo se države nastale raspadom bivše Jugoslavije (s iznimkom Slovenije) ne mogu odmaknuti od nacionalističkih politika. Istrage i optužnice za ratne zločine premetnule su se u novo sredstvo ratovanja. Istina je da se Hrvatska time ne služi i da smo proces istraga i suđenja za ratne zločine uglavnom dovršili. No, stalno se suočavamo s “napadima” ove vrste koji dolaze iz Srbije i BiH, a na njih ni jedna Vlada dosad nije našla pravi odgovor.

Prijetnje i manipulacije s optužnicama za ratne zločine postale su moćno oružje u rukama BiH i Srbije. Ponekad je dovoljno pustiti samo najavu da bi se mogao izdati uhidbeni nalog za nekog hrvatskog časnika ili proturiti u javnost kakav popis optuženika pa da se izazove nestabilnost na hrvatskoj političkoj sceni. Tako je i sada. Nakon uhićenja desetorice pripadnika HVO-a za ratni zločin u Orašju, cijela se zemlja pita može li nam ministar obrane Damir Krstičević sigurno otići u BiH, može li tamo bivši ministar Ante Kotromanović, dok general Pavao Miljavac i ne pomišlja ići preko granice. Cijeli državni vrh i cijela javnost bave se uhićenjem desetorice državljana BiH. Premijer ispravno govori da su nam neprihvatljive političke formulacije o udruženim zločinačkim pothvatima koje se uvrštavaju u optužnice protiv Hrvata. Ali, kao ni nitko prije njega, nema formulu za rješenje. Zato bi, prije nego što opet ode u Sarajevo bilo bi dobro da Plenković nađe formulu kojom bi se dokinula manipulacija s ratnim zločinima te da ona bude prihvatljiva i drugoj strani.

 

 

 

Izdvajamo