Jedan od milozvučnih dijelova SDP-ova predizbornog programa svakako je obećanje da će donijeti Zakon o podrijetlu imovine. Što taj zakon podrazumijeva, SDP-ovci dosad nisu detaljnije elaborirali. No, najava sama po sebi sugerira da će, useli li se Davor Bernardić u Banske dvore, na teren istrčati poreznici i početi pečatiti vile, bazene, audije, mercedese i sve ono što se teško moglo kupiti od plaće kao jedinog prijavljenog i oporezivanog izvora prihoda.
S obzirom na naš mentalitet po kojem, ako drugi ne vide, isto je kao i da nemaš, Bernardićevim odredima za kontrolu imetka posao ne bi trebao biti težak. Naši bogataši nisu od onih koji će kupovati dionice na svjetskim burzama, nego će prije investirati u nekretnine, bijesne aute i nazidati dvore na djedovini u zaseocima iz kojih potječu i u koje će se vratiti pod stare dane. Uostalom, upravo to sugeriraju imovinske kartice dužnosnika koji su pokušavali smuljati i prikriti dio imetka, a potom su teško objašnjavali kako su do njega došli, da bi se na kraju pod pritiskom javnosti morali oprostiti od fotelja.
Treba, međutim, znati da, ako bi SDP došao u poziciju da preuzme vlast i ako bi donio Zakon o podrijetlu imovine, to ne znači da bi se bivšem ministru zdravstva Milanu Kujundžiću ili, recimo, Lovri Kuščeviću moglo uzeti sve za što nisu spremili račune.
Poseban zakon o podrijetlu imovine trebao bi nadomjestiti prazninu koja se ukazala u kaznenim postupcima. Veliki koruptivni predmeti poput Fimi-Medije vode se više od deset godina, posrijedi su ogromni iznosi državnog novca koji su zamračeni, a onima koji su se okoristili do sada se zbog toga nije oduzela ni žlica. Slučajevi bivšeg premijera Ive Sanadera ili predsjednika HGK Nadana Vidoševića govore da stvari donekle funkcioniraju u početku kada se pokreće kazneni postupak i blokira imovina. No, suđenja traju godinama, a dok ne završe, nema ni oduzimanja nezakonito stečenog imetka.
Ideja posebnog zakona koji je pripremao još Orsat Miljenić dok je bio ministar pravosuđa u SDP-ovoj Vladi jeste da se nakon pokretanja kaznenog postupka za kaznena djela kao što su korupcija ili organizirani kriminal otvara još jedan, ali građanski postupak u kojemu bi se sud bavio isključivo imovinom. U građanskom postupku sud se ne bi bavio krivnjom za kazneno djelo, nego bi pitao samo može li osumnjičenik dokazati legalno podrijetlo svoje imovine.
Bilo bi nebitno što iskazuju svjedoci na kaznenom sudu. Presudilo bi može li Sanader ili bilo tko drugi dokazati da je od svoje plaće, honorara, dividendi i ostalih legalnih prihoda mogao platiti sve što ima. Ako donese papire koji će pokazati da je sve čisto, u redu. Ako ne donese, oduzima se sve za što nema dokaza da je pošteno stečeno.
Zakon o podrijetlu imovine koji obećava SDP vrlo je poželjan, ali njegova efikasnost neće ovisiti o političkoj volji ekipe na vlasti. Život mu mogu udahnuti jedino tužitelji koji neće žmiriti na korupciju nego pokretati kaznene postupke i suci koji će donositi presude i oduzimati imovinu lišenu dokaza o zakonitom podrijetlu.
Bernardić, dakle, može obećati da će donijeti alat, ali ne može obećati da će se on koristiti. Uostalom, korupciju nitko nije i neće iskorijeniti na sudu, nego se protiv nje bori gdje ona i nastaje - u strukturama vlasti.