Da je percepcija u javnome životu često važnija i dominantnija od stvarnosti, u to su se barem jednom u životu imali prilike uvjeriti svi koji se, na bilo koji način, bave javnim poslom. To je “istina” koju PR-ovci uče svoje klijente, profesori na sve brojnijim studijima komunikologije i odnosa s javnošću svoje studente; analitičari kroz tu prizmu komentiraju javne i političke osobe, događaje i fenomene. Na temelju dojmova, a ne istine i/ili pravog poznavanja stvari, često donosimo i životno važne odluke: kupujemo proizvode i usluge, sklapamo poznanstva, biramo one koji će nas predstavljati u Saboru... Dojmovi, dakle, itekako utječu ne samo na javnost, nego i na našu konkretnu stvarnost. No, za razliku od nekih prošlih vremena, kad su ljudi dojmove stjecali iz neposrednog susreta s drugim ljudima, stvarima ili pojavama, mi smo danas, manje-više, osuđeni na stjecanje dojmova na temelju posredovane, a ne izravno doživljene stvarnosti. Ima to, dakako, svojih boljih i lošijih strana. S jedne su nam strane, neusporedivo više negoli našim precima, dostupne informacije i spoznaje sa svih strana svijeta, ali je njihova vjerodostojnost često itekako upitna, imamo li na umu (ne)kvalitetu, a često i (ne)dobronamjernost, tolikih “posrednika”.
Spustimo li se iz tih, možda pomalo (pre)teoretskih sfera u našu praktičnu, neposrednu stvarnost, dojam je kako živimo u zemlji nepremostivih podjela. “Ustaše i partizani”, “klerikalci i sekularisti”, “konzerve i progresivci” iskaču iz svakoga kutka, vrište s brojnih portala, grupiraju se po društvenim mrežama i, svaki iz svoje busije, do iznemoglosti brane svoje pozicije i tuku po mrskome neprijatelju s druge strane barikade. Dojam je kako, zapravo, u ovoj zemlji ne postoji jedno, zajedničko društvo, nego se paralelno stvaraju barem dva odvojena, međusobno nepomirljiva i neuskladiva društva, a zid koji ih odvaja kao da svakim danom postaje sve viši, čvršći i neprobojniji.
Da je tomu tako mogli smo se, barem na prvi pogled, uvjeriti na primjeru dva velika skupa koja su uvelike obilježila dva protekla tjedna u životu tih “dvaju” društava: “Hod za život” i “Hrvatska može bolje”. Čitajući silne komentare i analize tih dvaju skupova, ponajprije onih koji na njima uopće nisu sudjelovali, ali im je i bez toga “sve jasno”, dojam je i više nego jasan: na prvome su se okupili oni koji su, instruirani od Opusa Dei, Željke Markić i klerikalaca, za zabranu pobačaja, a na drugome su ljevičari, utjelovljeni u (bez)brojnim nevladinim udrugama, pod krinkom brige za obrazovanje zapravo rušili mrsku im desničarsku vlast. Između ta dva svijeta neprobojni je zid pokriven bodljikavom žicom, a u očima brojnih kritičara/zagovornika jednog ili drugog skupa, s druge je strane barikade taj mrski neprijatelj s kojim, zapravo, nema i ne može biti nikakvih razgovora ni pregovora, nego ga jednostavno valja - brutalno poraziti.
No, u stvarnosti, na oba su skupa bili uglavnom obični ljudi - mnoštvo mladih, brojni očevi i majke s malom djecom na ramenima ili u rukama, “naoružani” tek šarenim balonima i, mahom, benignim transparentima. Ljudi koje su, više negoli organizatori, na ulicu izvela njihova uvjerenja, zabrinutost i/li strah. Čime su ti ljudi s bilo kojega od ta dva skupa “zavrijedili” tolike poruke mržnje?! Koga su ti ljudi, iza kojih na zagrebačkim ulicama i trgovima nije ostao niti jedan razbijeni izlog, oštećeni auto ili devastirani grad, uopće ugrožavali?! Ama baš nikoga.
Začudo, čak se ni izrečene poruke i upućeni apeli s tih skupova uopće ne poklapaju s dojmovima koje njihovi “protivnici” o njima imaju. Niti je s prvoga tražena zakonska zabrana pobačaja niti je s drugoga “rušena” ikakva vlast, makar to i bili motivi nekih od njihovih sudionika. Čak i da jesu, ne bi u tomu bilo nikakvoga krimena, jer se i “Hod za život” i traženje ostavki, bez ikakvih štetnih posljedica, događaju i u tolikim drugim demokratskim zemljama. Ali - nisu! To je (bila) stvarnost, a sve su drugo predrasude (znamo mi njih!), projekcije vlastitih uvjerenja (znam ja što oni misle!) i - dojmovi. Štoviše, većina poruka odaslana s tih skupova vjerojatno je prihvatljiva velikoj većini “običnih ljudi” s obiju strana tih zamišljenih barikada. Kome bi, uostalom, moglo biti neprihvatljivo da se trudnice zaštiti od otkaza, da im se izađe ususret u njihovim materijalnim i drugim potrebama, da postanemo društvo otvorenije životu... ili da se pitanje obrazovanja i odgoja povjeri struci, a ne politici, a buduća škola učini (još) prikladnijim i sretnijim mjestom formiranja naše djece?!
Mogu li, napokon, ljudi s ta dva skupa ne samo živjeti u istoj zemlji, nego i činiti i su-graditi jedno, zajedničko društvo. Mogu li, unatoč međusobnim razlikama - svjetonazorskim, političkim i drugim - (po)tražiti i ono što ih povezuje ili im je od zajedničkog interesa? Meni se čini, ma koliko se doimalo da tomu nije tako, da mogu. Dakako, počnu li ignorirati tolike mrzitelje i huškače, kojih nažalost u našoj javnosti ne nedostaje (ili su toliko glasni da se čini da ih ima puno); usude li se iskoračiti iz okvira koje im se tako uporno pokušava nametnuti te, napokon, potraže li (ili sami izgrade) prostor na kojemu se s onima drugima na miru mogu sresti.