VIJESTI IZ LILIPUTA

KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA Da nije uhljeba i parazita, istina o Gazdi nikad ne bi izašla na vidjelo

zagreb 030600
ivica todoric u svom helikopteru
foto jelic nikola
Nikola Jelić

U posljednjih deset godina, hrvatsko je društvo u više navrata svjedočilo padu moćnih političkih i ekonomskih kumira. Gledali smo pred Remetincem i Ivu Sanadera, i Vidoševića, i Milana Bandića. Pratili smo kako policija u zoru hapsi profesore sveučilišta, šefove agencija i direktore banaka. Gledali smo stupove društva kako ulaze u maricu, kako iz pritvora izlaze s plastičnim vrećama u ruci, kako sjede u sudnici te kako - najčešće - iz sudnice izlaze na slobodu.

A svaki put kad nanovo gledamo te iste, ikonografski definirane prizore, meni na pamet padne uvijek ista scena iz klasičnog hrvatskog filma, scena koja postaje sve proročanskija svaki put kad se u stvarnosti dogodi njezin jeftini “remake”. Riječ je, dakako, o onoj slavnoj sceni iz “Lisica” Krste Papića i Mirka Kovača, sceni u kojoj se mala, obična hrvatska svjetina iz malog, običnog dalmatinskog sela okrene protiv lokalnog moćnika kojem se do tog časa bestidno udvarala.

Scena je to koju bi kao lektiru trebalo prikazivati u hrvatskim školama, svaki dan, svako jutro. Do tog trenutka, komunističkom moćniku Andriji svi laskaju, svi ga goste, grebu se za uslugu i zaposlenje, čak mu - kao u nekom primordijalnom obredu - podvode za danak ovna. A onda - kad se sazna da je Andrija zglajzao i da će na Goli otok - masa se okreće protiv njega. Neće - kaže jedan - on “uslugu od neispravna čoika”. Drugi - mjesni željezničar - kudi druge i pita ih: “Di vam je pamet? Kako niste bili budni?”

To “di vam je pamet” i “kako niste bili budni” rečenice su koje poput tupe jeke odjekuju hrvatskim društvom, politikom i biznisom od onog trenutka kad je postalo jasno da se Ivica Todorić i Agrokor ruše u propast. Mnogo je puta Hrvatska u posljednjih deset godina svjedočila rušenju palog idola. No, nijednom do sada idol nije bio tako velik, niti je pao uz takav tresak. Do prije samo petnaestak mjeseci vlasnik je Agrokora bio najmoćniji čovjek države, moćniji nego što je ikad bio i jedan političar nakon Tuđmana. To je bio čovjek čija je nemjerljiva politička i društvena moć bila usporediva samo s njegovom apsolutnom društvenom nevidljivosti. Todorić nije bio samo - kako vidimo - iznad revizija i iznad poreznika. On je bio iznad zakona, iznad politike, iznad sudstva i iznad medija koji su se, uz par iznimki u koje se ubrajam i sam, pretvarali da on ne postoji. A onda se u petnaest mjeseci sve promijenilo. Vlasnik Agrokora doživio je financijski pa poslovni krah, zatim razvlaštenje, postao je politički parija, a sada - na kraju - i formalni bjegunac. Sad je došao taj trenutak, da naš mali čovo, svi naši mali ljudi kažu: “Drugovi, kako niste bili budni?”

Postoji, međutim, nešto što ovaj sunovrat palog kumira čini mnogo gorčim i pogubnijim nego ijedan dosad. Jer, u priči o Todoriću nitko od onih koji su trebali “biti budni” nije ostao nevin. Rasplet afere Agrokor nije samo kraj jedne korporacije ili jedne poslovne prijevare: to je potpuni fijasko cijele jedne društvene elite, elite koja se do te mjere kompromitirala da se ne treba čuditi kad sutra političku scenu osvoje antisistemski populisti. Danas, kad je i posljednji kamen okrenut, znamo i to da u priči o kreiranju monstruma ima malo nevinih. Znamo da dometi Gazdine moći i Gazdina novca nisu stajali samo na granicama djelatnosti koja je kod nas uobičajeno omražena - politike. Vlasnik Agrokora spašavao je svojim novcem propale klinike šefova HAZU. Kupovao je kuću šefu Narodne banke. S popularnim i utjecajnim županom promovirao linije bezalkoholnih napitaka. Davao je logističku i materijalnu pomoć klerikalnim pokretima. Financirao je stranke.

Ne mali dio hrvatske političke i društvene elite danas bi se rado našao u situaciji da - poput komunističkih političara - mogu “zaustaviti Google”. Jedan od poznatih hrvatskih libertarijanskih opinion-makera zatečen je ovih tjedana kako prepravlja svoje stare kolumne u kojima hvali kao obećavajuće ulaganje dionice Agrokora. Mnogi hrvatski političari i znanstvenici rado bi da danas na webu ne postoje fotografije na kojima promoviraju Pašaretu, primaju donacije ili hvale vizije velikog poduzetnika. Doista, “di vam je bila pamet” i “kako niste bili budni” rečenice su koje ovih dana neugodno odjekuju hrvatskim društvenim vrhom. Jer, monstrum nije nastao sam. Kreirali su ga djelom ili propustom ministri, poreznici, regulatori, banke, fakulteti, televizije te - na koncu, ali najvažnije - još jedna instanca koja “nije bilo budna”. A to smo bili mi - novine.

Novine, koje, kad su to trebale, o slonu u kuhinji nisu pisale. Nisu jer su bile u smrtnom strahu od velikog oglašivača, od vlasnika kioska, od svemoćnog i osvetoljubivog koncerna, koncerna koji je bio notorno poznat po zlopamćenju. Pa su novine zato - uz par iznimki - šutjele o Agrokoru, kao što danas - opet uz rijetke iznimke - šute o drugim orijašima poput Adris grupe. Novine su šutjele i time izdale svoje čitatelje. Jer - ti čitatelji bili su ili još jesu Todorićevi dobavljači, Todorićevi vjerovnici, Todorićevi radnici. Ti su čitatelji bili i dalmatinski uljari kojima je Todorić minirao zaštitu podrijetla, i mali proizvođači hrane koje je ubijao rokovima plaćanja, i menadžeri tvrtki koje je reketario mjenicama i faktoringom. Sve su njih novinari izdali šutnjom, a u tom groznom grijehu propusta bilo je nas malo koji smo bili iznimke.

U tom porazu novinarstva kao “psa čuvara demokracije” postojale su, međutim, ipak neke iznimke, a neki od ljudi koji su bili iznimke doživjeli su danas svoju zakasnjelu satisfakciju. Među takve pripadaju i Saša Paparella i Dario Juričan, novinar istraživač i filmski redatelj koji su hrvatskoj javnosti prinijeli dokumentarac o Todoriću, film “Gazda”. Ovih dana taj je film posvuda. Inserti iz njega prikazuju se na televiziji kao ilustrativni materijal, RTL ga prikazuje u prime-timeu, a portali su puni citata iz popratne Paparelline knjige. Juričanov i Paparellin dokumentarac kao da je bio onaj granični trenutak, alkemijska primjesa koja je napravila da Todorić i Agrokor prestanu biti nedodirljivi tabu i postanu tema demokratske debate. Do rujna prošle godine Todorić je imao status koji je prije njega imao samo Tito: bio je Neimenovljivi, Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Izgovara. A onda su Juričan i Paparella napravili film. Onda su taj film prikazali u Motovunu i Zagrebu. Onda su izašle filmske kritike. Onda su se na premijeri pojavili mostovci na čelu s Petrovom. I, najednom, Todorić je postao onaj o kojem se govori.

A danas, kad Paparella i Juričan mogu tražiti status prvoborca u toj medijskoj deblokadi, potrebno je reći i to da se ona nikad ne bi dogodila po kapitalizmu i tržištu samom. Novinar istraživač koji stoji iza filma “Gazda” svoj je istraživački pothvat odradio uz potporu danske zaklade. Njegovi su tekstovi izlazili na portalu koji je pomagan kao neprofitni medij. Razvoj i financiranje filma “Gazda” pomogla je “zloćudna” i “antihrvatska” ustanova zvana Hrvatski audiovizualni centar, u doba notornog-zatornika-svega-hrvatskog koji se zove Hrvoje Hribar. Zloćudni antihrvat Hrvoje Hribar bio je na čelu ustanove koja je poduprla nastanak “Gazde” u isto doba kad, recimo, Željka Markić i Milan Bandić od Todorića svesrdno dobivaju pomoć. A kad je film bio gotov i kad su ga komercijalni multipleksi odbili prikazati jer su se odviše bojali zamjeriti Neimenovljivom, taj je film publika ipak vidjela. Vidjela ga je jer je igrao u mreži nezavisnih kina koja su subvencionirale lokalne, često male zajednice, a digitalizirao taj isti HAVC.

Zavjera šutnje oko Todorića je, ukratko, dokinuta zato što je netko (danskim) javnim novcem subvencionirao rad novinara, što je (hrvatskim) javnim novcem subvencionirao nekakav portal, što je postojala dobra i funkcionalna javna kinematografija te mreža neprofitnih kina koja su - upravo zato što su bila neprofitna - bila izvan Gazdine ruke. Istina o “Gazdi” izašla je na vidjelo jer je u nju uložen neki javni novac, od onog danskog, pa do onog lokalnog centra za kulturu u Koprivnici ili Sinju. Istina o Gazdi je izašla na vidjelo, i to znate zašto? Zato što su postojali “uhljebi” i “parazitske udruge”.

Zavjera šutnje, naime, ne bi nikad bila dokinuta da su tržište i kapitalizam jedini regulirali sami sebe. Da je po čistoj, tržišnoj samoregulaciji, još bismo o akviziciji Mercatora pisali onako kako su tada pisali neki naši kolege: kao da je to nogometna utakmica Slovenije i Hrvatske.

Stoga slom onoga što je do jučer bio Agrokor nije samo poraz jednog poduzetnika i jedne tvrtke. Nije to ni samo poraz “ortačkog kapitalizma”, premda, dakako, jest i to. To je poraz libertarijanske ideje da društvo može samoregulirati moć velikog biznisa kroz mehanizme tržišne samokontrole. Ako dosad nismo znali - danas znamo: da biste nadzirali monstruma, treba vam prosvijećena, pametna država, trebaju vam civilno društvo i NGO. Trebaju nam, među inim, i oni koje ste do jučer zvali uhljebima.

Izdvajamo