KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA

KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA: Zagreb, slučajni grad

Zagreb, 040919. Cirilometodska ulica.
Sjednica Gradska skupstine Grada Zagreba.
Na fotografiji:Milan Bandic, gradolnacelnik grada Zagreba
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Milan Bandić

 

U ovih trideset godina, u Hrvatskoj je doista bilo svakakvih (grado)načelnika. Bilo je gradonačelnika koji su lažirali hotelske račune. Koji su kupovali desetke slika svojih umjetnica-ljubavnica. Bilo je gradonačelnika koji su nudili vijećnicima mito u diktafon. Koji su fizički nasrtali na novinare.

Bilo je načelnika koji su sami sebi štelali koncesiju za plažu pred hotelom. Bilo je gradonačelnika koji su noću bez znanja stranke prekrajali izborne liste. Koji su gradskim novcem vodili svitu na Bleiburg, pa bi ih tamo hapsili zbog “mjerenja kukuruza”. Bilo je načelnika koji su svoj grad otjerali u bankrot jer su novac ulupali u stadion ili niželigaški klub. Bilo je načelnika koji su trećinu gradskog teritorija dali u najam jednom privatnom ulagaču. Koji su svojoj ljubavnici pokušali namjestiti da gradi na Marjanu. Bilo je čak i načelnika koji su tijekom šamanskog rituala vlastite građane trovali bunikom.

U trideset su godina - ukratko - hrvatska demokracija i hrvatski građani preživjeli Vlahušića i Šuicu, Škaričića i Đuzela, Škarića, Keruma i Baldasara. Preživjeli su Lovru Kuščevića i Ivana Slavića, preživjeli Đapića, Vinkovića i Marina Mandarića, Vinka Zulima i Vinka Brkana, preživjeli Kalmetu, Linića i Penavu.

Hrvatska se već desetljećima snebiva nad svojim (grado)načelnicima. Nacionalni i ne samo nacionalni mediji vazda su puni priča iz pitoresknih zabiti u kojima lokalni šerifi zapošljavaju supruge, uhljebljuju zaove, jašu konje iz lokalne ergele, kupuju gradskim novcem nepotrebne i napuhane nekretnine. Takvi živopisni provincijski guverneri postali su takvo opće mjesto da su se materijalizirali čak u likove sitcoma. A mjesto radnje takvih sitcoma je - dakako - provincija.

Ali - taj mit treba podvrgnuti ozbiljnom preispitivanju. Jer, ne postoji taj Vučjak, ne postoji ta Mrduša Donja, ne postoji to “područje bez signala” (Robert Perišić) kojim se danas vlada tako bahato, tako anticivilizacijski i tako očito štetno kao što se vlada najvećim, najbogatijim i intelektualno najpotentnijim hrvatskim gradom. Ne postoji taj šerif iz debele provincije koji bi se drznuo činiti ono što radi gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

U Hrvatskoj smo doživjeli doista svašta. Gledali smo kako Kuščević vodi “investitore” po kamenjaru južnih padina Brača. Gledali smo kako jelšanski gradonačelnik uplanjuje marinu na vjetrovitoj punti. Kako pulski zaljev fetu po fetu postaje Končarland u trenutku dok predsjednik lokalno vladajuće stranke od tog istog Končara prima mjesečnu plaću.

Pa ipak - čak je i u tim najinfamnijim slučajevima postojao barem neki zametak legalističke procedure. Vijeća općina sa 800 stanovnika raspravljala bi - recimo - o 60 kilometara jadranske obale. Nekakvih bi 11 nesretnika diglo ili ne bi diglo ruku za nešto. Postojao bi nekakav javni natječaj, makar rudimentarna javna rasprava. U trenutku kad se raspravljalo o temeljnim razvojnim i prostornim pitanjima zajednice, čak su i zabite općine sa po 350 stanovnika simulirale neki zametak javnosti i demokratskog izjašnjavanja. Čak je i tamo lokalna politika pokušala pred građanima fingirati da i oni o tome nešto možda trebaju reći.

Čak je i tamo - ukratko - postojalo ono što ne postoji u slučaju famoznog “zagrebačkog Manhattana”. Jer, ono što je sa “zagrebačkim Manhattanom” pokušao učiniti Milan Bandić, ne bi se odvažio ni jedan lokalni šerif ni provincijski sjecikesa. Ni u jednom od toponima s kojima se Hrvati vole rugati - ni u jednoj Pušćoj Bistri, Muću ili Dugobabama - ne bi se moglo dogoditi da “šerif” javno dobro krmči s ovakvom arogantnom samovoljom.

Kad u nekoj budućnosti netko bude pisao studiju o ortačkom kapitalizmu u ovom grozdu slučajnih država nastalih na razvalini SFRJ, slučajevi “Beograda na vodi” i “zagrebačkog Manhattana” vjerojatno će sjajiti kao dva perfektna blizanca, dva središnja i briljantna poglavlja. Jer, vjerojatno ne postoji primjer na kojem se može tako jasno i očito vidjeti gdje je 50 godina nakon Holjevca i Jakše Miličića dospio postjugoslavenski urbanizam. Vjerojatno ne postoji primjer koji tako jasno markira razliku između država/gradova koje jesu “slučajni”, i onih koji to nisu.

U zemlji i gradu koji nisu slučajni, vlast ili gradonačelnik bi zaključili da imaju u središtu grada veliki prostor koji je korišten manjkavo. Pa bi pozvali nekog od 200-300 sociologa - znanstvenika koji u ovom trenutku u Zagrebu primaju plaću. Pa bi naručili od njega istraživanje o gradskim potrebama. Pa bi na temelju takve studije od jednog od stotinjak zagrebačkih profesionalnih urbanista naručili smjernice za budući urbanistički natječaj. Pa bi proveli urbanistički natječaj, poželjno međunarodni. Pa bi pobjednički urbanistički plan dali na javnu raspravu. Pa bi ga prepravili, ako i gdje građani i struka misle da treba.

Pa bi taj plan bio izglasan u gradskoj skupštini. Pa bi se - potom - vidjelo koliko provedba tog plana stoji, koliko toga pada na teret grada, a koliko se može financirati tržišno. Pa bi nakon toga grad uzeo jednog od valjda tisuću ekonomista koji primaju plaću na zagrebačkim fakultetima i institutima. Pa bi od jednog ili više njih naručio studiju izvodljivosti. Pa bi na osnovi te studije izvodljivosti zaključio treba li u projekt revitalizacije prostora ići sam, s više manjih partnera, ili (ipak) - s jednim strateškim.

Pa bi na temelju te studije razradio model mogućeg partnerstva. Pa bi na temelju tog modela netko od stotina birokrata u zagrebačkoj administraciji sastavio tekst međunarodnog tendera. Pa bi taj tekst opet potvrdila gradska skupština. Pa bi na temelju tog teksta grad partnera tražio na natječaju. Pa bi - na koncu - kad bi našao partnera - grad s njim potpisao memorandum. Taj bi memorandum tada imao demokratski i strukovni legitimitet, počivao na autoritetu triju različitih struka, na raspravljenom projektu, izglasanom urbanističkom planu i izglasanom poslovnom modelu.

Tako bi to izgledalo - dakle - u “namjernom” gradu i “namjernoj” državi. Suvišno je reći da je u “slučajnom” bandićevskom Zagrebu ovaj proces upravo perfektno obrnut. U Slučaju Bandića i njegovih arapskih partnera iz Eagle Hills, prvo su postojali partneri. Potom je postojao memorandum. Potom je postojao javni natječaj za partnere koji su već postojali. Potom se za partnere koji su već postojali u hodu načinio biznis model. Potom je trebao biti izglasan urbanistički plan o kojem nemamo pojma, za koji nemamo ni blagu ideju što bi sadržavao, ali je zagrebačka gradska vlast već obećala da će taj i takav virtualni plan izglasati za nekoliko mjeseci.

Na koncu - nakon svega - došlo bi se do onog posljednjeg pitanja, pitanja koje je bilo prvo, ali je ovdje maknuto u stranu kao posljednje i irelevantno: naime, što će na tom prostoru biti? Stanovi? Vrtići, škole? Konji? Hokej i klizanje? Gimnastički centar? Hotelski neboderi? Ili naprosto masa apstraktnih kvadrata, koje će eagle-hillovski investitori prodavati bruto, kao vreće riže?

Slučaj “zagrebačkog Manhattana” je - dakako - važno komunalno pitanje, pitanje koje i te kako mora zanimati građanina grada u kojem ja ne živim, ali mnogi od vas da. To je komunalno pitanje koje u ovom trenutku može i treba zanimati vlasnike konja, hokejaše, gimnastičare, nakladnike koji posluju na Interliberu. Ono također mora zanimati i građane Novog Zagreba koji misle da u njihovu kvartu treba biti manje ili više - čega god: vrtića, kazališta, dispanzera. To je pitanje koje treba zanimati svakog građanina Zagreba, jer će o sudbini Eagle-Hills vratolomije ovisiti štošta, od izgleda zagrebačkog Skylinea do cijene stambenih kvadrata.

Ali, pitanje prostora Velesajma mora zanimati i sve nas ostale u Hrvatskoj. Jer, ako se u slučaju golemog i prevrijednog prostora u geometrijskom središtu glavnoga grada ovako groteskno ismijava procedura, ako se Bandić do ove mjere izruguje s javnošću, javnim interesom, ako do ove mjere ignorira struku i prezire dijalog - što onda očekivati drugdje? Ako grad s najviše obrazovanih, s najjačim sveučilištem, najbrojnijom stručnom javnošću, najmasovnijom i ekonomski najjačom srednjom klasom nema moći da zaustavi nestručno, praznoglavo, ortačko i klijentističko glavinjanje, čemu se - stvarno - mogu nadati “dugobabe” i “pušće bistre”?

A možda je ovo retoričko pitanje koje sam postavio pogrešno. Možda ono u sebi krije “bug” u razmišljanju koje treba revidirati. Jer, iskustvo nas uči da su u Hrvatskoj već dugo najveći gradovi ujedno i najveći problem. Već dulje stanovnici velikih gradova mogu sa zavišću gledati kako Krk, Buje, Međimurje, Omiš, Supetar, Zadvarje ili Tompojevci rješavaju LED rasvjetu ili reciklažu, skrbe o javnom prostoru ili smeću.

A ako je to tako, onda je hrvatska razvojna dijagnoza čak pogubnija no što izgleda naoko. Jer, u suvislim društvima gradovi bi trebali biti oni koji diseminiraju prosvijećena i progresivna rješenja. U normalnim društvima, Split bi morao biti autoritet i trendseter po kojem se ravnaju Omiš ili Komiža, a Zagreb onaj po kojem se ravnaju Šibenik, Split ili Bjelovar. Ako su se u Hrvatskoj stvari izvrnule, onda je to opasno, onda je to bolest.

A ta bolest bolesti već 19 godina klija iz istog žarišta. Već 19 godina ona ima središnjeg, najopasnijeg kliconošu. Njegovo je ime bilo i ostalo - Milan Bandić.

Ne postoji taj Vučjak, ne postoji ta Mrduša Donja, ne postoji to “područje bez signala” kojim se vlada tako bahato, anticivilizacijski i očito štetno kao što se vlada Zagrebom.

Pitanje “zagrebačkog Manhattana” mora zanimati i sve nas ostale u Hrvatskoj. Jer, ako se u slučaju golemog i prevrijednog prostora u geometrijskom središtu glavnoga grada ovako groteskno ismijava procedura, ako se Bandić do ove mjere izruguje s javnošću, javnim interesom, ako do ove mjere ignorira struku i prezire dijalog - što onda očekivati drugdje?

Izdvajamo