Zašto je dobro da je iskonstruirana afera o "prevelikoj" otpremnini za direktora Hrvatskih šuma ipak rezultirala odlaskom bivšeg ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine s kandidacijskih lista Narodne koalicije pa tako i, nadajmo se, uopće iz politike? Prvo i osnovno, iako je žalosno to što veći dio političara, pa i novinara, misli da je ispunjavanje poslovnih rezultata i isplata bonusa povod za nekakve smjene, za Jakovinu se mora reći da uopće niti nije trebao postati ministar. Jedina referenca za ministarsku fotelju bila je vlasništvo nad propalom poljoprivrednom apotekom. Umjesto da smo na čelu poljoprivrednog resora dobili nekog od uspješnijih menadžera sa značajnim iskustvom u agraru, Milanović nas je iznenadio poprilično čudnim izborom. "Rezultati" Tihomira Jakovine potvrdili su kako ministar ipak ne bi trebao biti bilo tko.
Jakovina je na početku mandata u jednom od prvih istupa istaknuo da je stanje u poljoprivredi "drastično loše". U drugom dijelu mandata stanje je bilo još lošije, ali je Jakovina, kao i svaki drugi političar na vlasti, prestao javno govoriti da je "drastično loše". Statistički argumenti u prilog tezi da je Jakovina obavio loš posao izrazito su obilati, ali se meni osobno čini kako možda najviše govori sjajna analiza naše novinarke Dore Koretić o eksploziji agrobirokracije.
Podsjetit ću na neke naglaske iz tog zabavnog teksta: Ministarstvo poljoprivrede ima nevjerojatnih 227 ispostava i podružnica, najviše od svih ministarstava. U taj broj nisu ubrojene ispostave raznih poljoprivrednih agencija, zavoda ili službi. Vojska agrobirokrata u zadnjih deset godina narasla je za 51,15 posto, a istom je razdoblju vrijednost poljoprivredne proizvodnje pala strašnih 22 posto, sa 23,7 na 18,3 milijarde kuna. Dodajmo da je samo u Ministarstvu poljoprivrede broj službenika, ne računajući agencije i zavode, narastao impresivnih 44 posto. Jakovinu bi trebalo proglasiti kraljem neučinkovitosti.
Da bi se Jakovina zaista imao moralno pravo iznova pojaviti na listama te tražiti bilo kakvu priliku u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, morao je ili posjeći birokraciju ili pak povećati poljoprivrednu proizvodnju. Oboje bi bilo najbolje, ali, realno gledajući, to bi bilo puno previše očekivati od bivšeg vlasnika propale poljoprivredne apoteke.
Nadalje, zadnjih godina svjedočili smo nizovima potresnih ispovijesti poljoprivrednika o tome kako su propali i kako će propasti. Sastavni dio tih učestalih priča bila je nesnalažljivost i nepoduzetnost, a ponekad i doslovna štetnost Ministarstva, agencija i zavoda zaduženih za poljoprivredu.
Rep jedne od stvarnih (a ne izmišljenih) afera koja je obilježila Jakovinin mandat vuče se u hrvatskoj javnosti dugo nakon odlaska Milanovićeve koalicije s vlasti. Radi se, naravno, o sumnji na prevaru u pokušaju povlačenja novca EU fondova prema programu za ruralni razvoj.
Svima je danas jasno kako je samo ministar mogao orkestrirati da se pravila natječaja postave tako da na kraju prouzroče probleme svima koji su imali nekakve veze sa spornim natječajem.
Osnovna ideja, koju je očigledno podržavao Jakovina (inače ne bi mogla biti provedena) bila je da se uvjeti natječaja postave tako da što više jakih kandidata povuče što veći iznos novca. S tom idejom u osnovi nije ništa problematično, osim što su u nekom trenutku svi kolektivno zaboravili kako tako nešto nije smisao programa za ruralni razvoj. Tako su se na natječaj javili i najveći poduzetnici, a da bi prikrili svoju veličinu osnivali su potpuno nove tvrtke s malim kapitalom. Načelno osobno apsolutno nemam ništa protiv toga da se izbjegne populistička zamka prema kojoj treba pomagati samo sirotinji. Vjerovao sam da novac iz EU može biti čak bolji zamašnjak razvoja ako završi kod srednjih ili čak najvećih poduzetnika u poljoprivredi, ali se pokazalo da sam zapravo naivan. Naime, za neke se natječaj naštimao i rečeno im je kako da na njemu prođu, a neki drugi, podjednako odgovorni i vrijedni, a čak i manji, svjesno su eliminirani.
Jedan naš ozbiljan poljoprivrednik koji proizvodi stotine vagona raznog povrća i agruma ispričao nam je bizarnu pričicu: njemu su još s vrata rekli da je on sigurno prevelik za kriterije natječaja, ali je on ipak ispunio obrazac i predao sve potrebne papire. Uspio je skupiti samo 10 od 20 potrebnih bodova te nije prošao. Možete misliti kako se osjećao kad je poslije vidio da su na natječaju prihvaćeni najveći hrvatski poduzetnici koji su otvorili nova društva s ograničenom odgovornošću.
Kad zbrojimo sve oko natječaja za ruralni razvoj možemo zaključiti da je Jakovinin sustav uspio na jednom natječaju proizvesti pet problema:
prvo, zaradio je dugoročnu sumnjičavost europskih institucija pothranjujući zabludu da te institucije neće provjeravati troše li se sredstva EU fondova za ono za što su suštinski namijenjena.
Drugo, zeznuo je velike poduzetnike jer ih je navukao u posao te ih izložio na stupu srama iako su ljudi samo željeli odraditi dobar posao.
Treće, izigrao je one koji bi trebali biti ozbiljni nositelji agrarnog razvoja jer, ispada tako, nisu prošli na natječaju zbog toga što im nisu rekli kako muljati.
Četvrto, u problemu su se našli svi oni koji su aplicirali u duhu natječaja i pošteno prošli jer sad čekaju novac puno dulje nego što trebaju.
Peto, dodatno je potkopao ugled institucije koju je trebao voditi.
Sve skupa - dosta loše. Čak i za Jakovinu.