Kad je Ludwig von Rochau davne 1853. godine skovao slavni pojam realpolitik, pri tome nije zamišljao ogromne količine petljanja, nesnalaženja, nesporazuma, lošeg tajminga i očigledno krivih poteza. Uostalom, i sam termin realpolitik bazira se na zamišljanju politike kao vještine bazirane na činjenicama, stvarnim okolnostima, potpuno očiglednim faktorima… koji ne nasjedaju na afektacije proizašle iz ideologiziranih pristupa ili trubljenja o nekakvim etičkim premisama političkih poteza. Iako je mnogo toga što se posljednjih dana događalo s HNS-om ličilo na petljanje, nesnalaženje, nesporazume, loš tajming i očigledno krive poteze, konačna odluka središnjeg odbora stranke o tome da uđu u koaliciju s HDZ-om jako asocira na Rochauov realpolitik u svom punom značenju. Zašto?
Situacija u Hrvatskoj je, bez obzira na opće stanje opuštenosti, urgentna. Situacija u Agrokoru je alarmantna, a godinama je jasno kako više ne možemo odgađati reforme obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava. Za tako nešto na nekoliko godina trebamo barem relativno stabilnu vlast. Onakvu koja barem neće biti sklona glupim eksperimentima i svim mogućim opasnim, pretežito populističkim lutanjima. Vlada u kojoj je jedan od ključnih čimbenika bio histerično hiperventilirajući Most, takvu razinu smirenosti nije mogla postići.
U trenutku kad je Plenković morao reći "ne" nastavku Mostovih afektiranja proizašlih iz potrebe skupljanja jeftinih poena, postalo je potpuno očigledno da je prirodni partner HDZ-u u pokušaju stabilizacije političke scene upravo HNS. Ako novi izbori u mladoj demokraciji donose samo pomake prema novim demagogijama, onda je bilo jasno da se rješenje mora naći negdje između. Svima je to bilo jasno, čak i onima koji su govorili kako Česima koji svako malo mijenjanju vladu ništa ne fali. Stoga čudi zbog čega su u HNS-u (ali i HDZ-u) proizvodili toliko bespotrebnog dramoleta oko moguće suradnje. Još je više čudilo da je u tome prednjačio predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, koji je višekratno zazivao rušenje vlasti. Što mu je trebalo da se javno svađa s potencijalnim partnerom pa da na kraju, zbog borbe za koaliciju s tim istim partnerom, odradi poprilično besmisleni harakiri političke karijere? Odgovor na to pitanje možemo prepustiti psihijatru, možda Boži Petrovu.
Ako dalje razmišljamo o pojmu realpolitik, onda se isto tako moramo upitati što je bilo Vesni Pusić, Anki Mrak-Taritaš i sljedbi da toliko inzistiraju na tobože dramatičnim "svjetonazorskim" i ostalim razlikama u odnosu prema HDZ-u? U čemu je to HNS u međuvremenu toliko blistao da bi imao pravo na takvo etičko izdizanje? OK, realno, govorili su neke jednostavne stvari koje si HDZ nije trebao dopustiti ili ih nije trebao prešutjeti, ali u osnovi je HNS-u, da nije bilo osobnih taština, bilo puno logičnije prihvatiti izazov utjecaja na javne politike nego grintati o nekim greškama HDZ-a. I to bi bilo to. Zar je moguće da u HNS-u nisu prepoznali priliku da jasnim zahtjevima poboljšaju HDZ te sami sebi izgrade nove političke perspektive. Budimo objektivni; te stranke trenutačno nema na političkom horizontu. Podrška od 3 posto prema istraživanjima javnog mnijenja, jamčila bi im nestanak s javne scene, osim ako ne bi istrgovali 4-6 saborskih stolica sa SDP-om i ostali tavoriti u besmislu hrvatske oporbe, bez ikakve mogućnosti utjecaja na javne politike.
Zapravo je bilo čak pomalo bizarno koliko su hrabro Pusić, Mrak, Vlahušić… trčali u suprotnom smjeru od onoga u kojem im je taj famozni realpolitik govorio da bi trebalo ići. Bilo je tu svega i svačega. Najdojmljivije je bilo gledati kako izborni poraz Anke Mrak-Taritaš predstavljaju kao veličanstvenu pobjedu, a Štromarov poraz kao smještaljku HDZ-a. Iako ta dva događaja u istoj večeri sasvim sigurno nisu imala pozadinu kakvu su željeli prikazati skloni općem rasulu u zemlji, ipak su se barem na nekoliko sati uhvatili u dnevnopolitičkim glasinama te vjerojatno dali doprinos dominaciji opcije Pusić - Mrak na predsjedništvu HNS-a.
Bilo kako bilo, dio HNS-a koji se dogovorio s HDZ-om taj dogovor vjerojatno može smatrati velikom novom prilikom. Partnerstvo sa SDP-om već im je pružilo mnogo pozicija, ali nisu se baš iskazali u biznisu vođenja promjena. Postali su prepoznatljivi u vještini držanja fotelja, a sada bi bilo vrijeme da, nakon svega ovoga, ipak pokušaju bolje od toga.