I sutrašnje izbore, kao i brojne dosad u i dalje mladoj hrvatskoj demokraciji, mnogi građani dočekuju s pesimističnim stajalištem da je “ionako sve predodređeno”, da se “svejedno ništa ne može promijeniti” te da je njihov glas po svemu suvišan.
Brojni punoljetni državljani, suočeni sa slabašnim sadržajem koji su i ovaj put izložili kandidati, kao i s bolnim iskustvom dugogodišnjih politika koje nisu imale veze s građanima, i ovih dana odmahuju rukom sugerirajući da opet neće glasovati jer “nema smisla”, “ne isplati se”, “ionako nemaju za koga”, “ruka bi im se osušila da glasaju za...”, i tako dalje.
Nije malo onih koji takav svoj stav čak nose kao značkicu ponosa na reveru: “Eto, sad ću im ja pokazati, tim očajnim političarima, neću glasati i gotovo”.
Zbog takvog, duboko pogrešnog stava ne treba međutim kriviti depresivne i pasivne neglasače niti im spočitavati da su politički nepismeni, društveno neodgovorni ili nezreli građani.
Nisu, oni su samo teško traumatizirani dugom i mučnom zloporabom institucija i frustrirajućom činjenicom da ni tri desetljeća nakon što je krvlju izboreno u Hrvatskoj još u suštini nije proradilo višestranačje.
Političari su, pa i većina onih koji se ovih dana kandidiraju, najviše odgovorni što mnogi potencijalni birači i dalje svoje sudjelovanje na izborima doživljavaju kao suvišno statiranje, a svoj stav kao bačen glas koji ni na što ne može utjecati niti išta može promijeniti.
Zbog načina na koji se uglavnom obavlja političarski posao u Hrvatskoj dio građana, razumljivo, je uvjeren da korist od sudjelovanja u političkim odabirima imaju samo neki, privilegirani, oni koji su izravno uključeni u partitokratske krugove ili na njih navezane interesne grupacije.
Da se samo njih, one koji u šuškavcima raznih boja sa zastavicama i zviždaljkama dočekuju i ispraćaju svoje kandidate, pita te da samo oni i njihove familije kasnije uživaju plodove svoga odabira.
Da je izbor ljudi koji će voditi najvažnije državne poslove nešto što je ionako već negdje drugdje obavljeno, dogovoreno, a na izborima još samo treba dobiti formalnu legitimaciju, tek reda radi.
Da je, dakle, sve već razdijeljeno, da se politika okuplja i odvija u potpunosti izvan sfere širega građanskog utjecaja i mimo svih stvarnih interesa stanovnika.
Na tako malodušan stav prema izborima najviše je utjecao upravo karakter vodećih političara i političkih stranaka koje desetljećima dijele vlast i prešutno surađuju na relaciji vlast - opozicija. I na ovim izborima nakaradnost političkog inženjeringa odvraća od glasovanja dio normalnog svijeta koji sebe ne vidi u raznim interesnim natezanjima, nego samo zamišlja i priželjkuje državu bolju za sve. Većem dijelu građana preprozirna su lansiranja ad hoc kandidata te lista i stranaka za jednokratnu upotrebu, instantnih političkih projekata koji opet nisu usmjereni toliko na građane koliko na posredovanje unutar glavnih, zapečenih, ukotvljenih struktura političke moći u državi.
Ta parapolitička djelovanja kompromitiraju izbore i dodatno obeshrabruju pojavu eventualne stvarne političke alternative ili nove, zdravije opozicije, jer se razumnome čini da nema ni mogućnosti ni prostora za istinski nove opcije, ideje i politike koje bi bile uistinu neovisne o starim strankama i zaista nezainteresirane za njih.
Činjenica je da su i ovi predizbori protekli najviše u raspravi hoće li pobjeda ovog ili onog kandidata spasiti ili razoriti jednu određenu političku organizaciju u državi, a najmanje u razgovoru o tome što su društveni prioriteti i glavne vrijednosne dileme.
Sve to djeluje obeshrabrujuće na glasače i proizvodi povećanu želju za izbornom apstinencijom.
No, taj pasivni stav upravo hrani naopako postavljen sustav.
Građani bi stoga ipak trebali nadvladati zazor i prisiliti se na glasovanje, gledajući na to upravo kao na akciju protiv stranačkog i međustranačkog inženjeringa, protiv unaprijed dogovorene politike, protiv nevidljivih velikih koalicija, protiv političkih akcija spašavanja struktura koje su zamaskirane u plašteve nekih tobože novih ideja populističkih boja, okusa i mirisa. Ali ne isključivo protiv, nego i za odgovornije politike, za stvarno višestranačje i za zahtjevnije kadrove u vodstvima stranaka i institucija.
Građani bi trebali skupiti snage da, usprkos lako shvatljivom osjećaju nemoći, svejedno izađu na izbore, i to bez kalkulacija kako će točno performirati njihov pojedinačni glas. Ne trebaju se opterećivati time je li njima najbliži kandidat izgledan pobjednik niti hoće li glas za nju ili njega propasti.
Nijedan glas neće propasti, propast će samo oni koji ne budu izrečeni na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
Ova je nedjelja još jedna prilika za popravak višestranačja.