Dječaci su odahnuli, župnik se u korizmi odrekao seksa. Pa i inače, jedan čudesni spokoj, jedna blagost, mir, sklad i sloga spustili su se na našu zemlju od trenutka kad su vjernici na Čistu srijedu ujutro došli iz crkava posuti trunčicom pepela po kosi. Ovo je sada potpuno drugo mjesto. Ugodni je polumrak u domovini, nije ni prevruće ni prehladno, muzika je tiha, nenametljiva, nitko se ne dere, ne lupa vratima, ne bije ženu, ne psuje vlast, ne piše gadosti na društvenim mrežama, svi su ljubazni i dragi. Kajući se za svoje grijehe, moleći se i posteći, Hrvati iz dana u dan postaju bolje osobe. Smiješe se ozareno, prosto nekako zrače Duhom Svetim.
Korizma nas naočigled, upravo nevjerojatno popravlja. Na sve strane vidimo zadovoljne katolike. Ponosni su na svoje čvrste moralne odluke i ne žale za ovozemaljskim dobrima, za lažnim sjajem i varljivom raskoši materijalnog svijeta kojega su se odrekli duboko intimno proživljavajući muku našeg Spasitelja. Pripovijedaju kako u jednom uredu gdje se izdaju građevinske dozvole jedan činovnik ovih dana nepopustljivo odbija stranke:
“Dođite nakon Uskrsa”, kaže ne podižući pogled s papira.
“Ako bi mogli to nekako požuriti, neće vam biti žao”, govori na to građanin, diskretno gurajući preko stola nabijenu omotnicu.
“Ne razumijete, gospodine”, uvrijedi se službeno lice vraćajući omotnicu natrag. “Ja sam se u korizmi odrekao uzimanja mita.”
“Oh, oprostite, nisam želio uvrijediti vaše vjerske osjećaje”, ispriča se građanin. “Da nemate možda nekog kolegu koji je ateist, agnostik ili musliman, a s kojim bih se mogao...?”
“Nemamo”, odreže mu činovnik. Jer, vidite, kad je vjera posrijedi, nema laganja, muljanja, vrdanja i izmotavanja. Kako god iskušenje bilo snažno, naš će mu se čovjek oduprijeti. Dođete li ujutro u bilo koji kafić, primijetit ćete kako se gostima tresu ruke. Šalice udaraju o tanjuriće, zvone kao vibrafoni. Svi pijanci pokorno srču voćni čaj s medom. Nijedan se ne usuđuje raskinuti korizmeni zavjet i naručiti rakiju.
Pa ni s razvratom nije drugačije. Prostitutke u čipkanom rublju ovih se dana besposleno izležavaju na kaučima gledajući turske serije.
“Ova korizma je smrt za biznis”, kaže jedna starija crvenokosa pušući u svježe lakirane nokte na nogama.
“Možda bismo mogli sezonski spustiti cijene”, predloži poduzetno mlađa, plavo ofarbana karijerna bludnica. “Posebni korizmeni popust od šezdeset pet posto na sve usluge. Ponuda vrijedi do isteka zaliha.”
“Ne znaš ti Hrvate”, odmahne crvenokosa. “Kad se oni odluče biti neporočni, ne bi da im se džaba podaješ. Da ih na koljenima moliš, usput im raskopčavajući hlače, ti bi te muškarci, tvrdo usađeni u vjeri svojih djedova, bezobzirno otjerali.”
Jednaku stvar primjećuje i jedan prodavač ilegalnih opojnih supstanci, koji je iz razumljivog razloga želio ostati anoniman.
“Evo, vidite”, ispričao nam je prekidajući načas glačanje. “Zaposlio sam se u kemijskoj čistionici kod ujaka. Kad je korizma, u Hrvatskoj se jednostavno ne može živjeti od prodaje kokaina. U ovih četrdeset dana svi dileri droge traže dodatni izvor prihoda u građevinarstvu ili ugostiteljstvu, prave kozji sir, popravljaju vešmašine ili peku soparnik, a nisu rijetki ni oni koji su, trbuhom za kruhom, otišli u Irsku.”
I nisu oni jedini koji su stradali. SuperSport, Germanija i Stanleybet mogli bi uskoro udruženi tužiti Hrvatsku biskupsku konferenciju, tražeći da im se nadoknadi izgubljena dobit od vjernika koji su se u korizmi odrekli sportskog klađenja. Otkako je među našim ljudima došla moda da u korizmi ne otvaraju Facebook i Instagram, Mark Zuckerberg je otpustio više od sedamdeset hiljada zaposlenih. Prodaja duhanskih proizvoda svake se godine u ovo doba doslovno strmoglavljuje. Estradna industrija bilježi strašne gubitke zbog pjevačica i pjevača kojima vjera zabranjuje da na pozornici vrte guzicom. Slastičari nam očajno pokazuju netaknute tepsije baklava i šampita.
“Nigde u Biblija ne piše da ne smeš da jedeš kolače. Nigde, otpočetka do kraja, ja sam sve čitao”, govori cijenjeni slastičarski obrtnik Beqir G. pa prisnaži odabranim citatima: “’Okrepite me kolačima, osvežite jabukama, jer sam bolna od ljubavi’, kaže Pesma nad pesmama. ‘Zato kuka Moab, nad Moabom svi jauču, za kolačima grožđanim iz Kir Heresa jauču posve slomljeni’, piše prorok Izaija. A vi se Hrvati svejedno u korizmi odričete slatkog. Pa zašto, majku mu? Zašto?! Šta sam ja Bogu skrivio? Gledaj, prijatelju, ove eklere, mrtva bi ih usta jela. Ajde, uzmi za decu.”
Teško je vrijeme. Promet mnogih roba i usluga opast će u idućih šest tjedana, milijuni kuna bit će izgubljeni u procesu duhovnog i tjelesnog čišćenja, svojevrsnoj katoličkoj detoksikaciji, no sve je to vrijedno žrtve kad vidite bludnike, kockare, pijance, heroinske ovisnike, hadezeovce, pohlepnike i proždrljivce kako se na misama ushićeno smiju i viču aleluja. Sve što oni izgube na ovome svijetu, na idućem će nadoknaditi. Vjerujte, da tkogod od njih za četrdeset dana, ne dao Bog, umre, istog bi trenutka, ekspresno mogao u raj.
“Ti!” pokazao bi sveti Petar prstom u njegovu dušu u dugom redu duša pred nebeskim dverima. “Da, da, ti iz Gospića! Upadaj, brale!”
“Oprostite, kakav je to način. I mi drugi čekamo”, pobunio bi se ovdje vjerojatno koji Šveđanin, Armenac, Kanađanin ili Gvatemalac.
“Nemojte se ljutit, sve bih ja vas dao za jednog Hrvata”, dobacio bi sveti Petar srdačno grleći i ljubeći našeg zemljaka. “Kakva zemlja! Kakav narod!”