Bio je to već tradicionalni modni događaj u svibnju. Unatrag dvadesetak godina muškarci i žene bi se upicanili u uniforme od sivomaslinaste ili crne čohe, oglancali čizme, utegli remenjem, stavili zanimljive modne dodatke poput Ray Ban naočala ili ukusnog malog bodeža za pojasom, i potegnuli do Austrije, u Korušku. Bila je to službeno komemoracija i zadušnica, ozbiljan, težak, sumoran događaj, ali na fotografijama su se svi smijali i podizali palčeve. Zvijezde hrvatske desnice slikale su se s obožavateljima i razdragano mahale fotoreporterima kao glumci s crvenog tepiha u Cannesu, a u ženskim revijama sutradan su izlazili zajedljivi osvrti tko je modno podbacio u Bleiburgu, čije su ružičaste plastične naušnice u kombinaciji s ustaškom kapom bile, OMG, totalni promašaj.
A onda su austrijske vlasti, i građanske i crkvene, objavile fajrunt. Ne može se naš čovjek, Hrvat, katolik, više ni opustiti, malo popiti i razdrljiti na komemoraciji i zadušnici. Nema pjevanja ni uzvika naših povijesnih pozdrava, zabranjeno je podizanje junačke desnice, crne jakne, kape, grbovi i zastave. I ove godine bit će ponovno civilni Bleiburg. Počasni bleiburški vod donio je popis pravila, jednu vrstu bontona za posjetitelje. Po prilici kao što djecu uče da ne kopaju nos, hrvatske domoljube strogo upozoravaju da obuku svakodnevnu odjeću, traperice, tenisice, polo majicu, tako nešto. Jedino ako tkogod ima gaće, mudante od štampanog tekstila s mnogo malih Anta Pavelića, to može, ali da se ne pokazuje. Čak ni u grmlju jer nikad ne znate gdje vas policijski agenti i udbaški provokatori mogu zaskočiti.
Donijeli su također i pjesmaricu prilagođenu okolnostima. Poželite li pjevati “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”, stihovi, specijalno za bleiburšku komemoraciju, idu ovako:
Na na na na na na na na na na
Na na na na na na na na na na.
Čuju se, osim toga, i najave da se ove godine neće smjeti točiti alkohol. Zateknu li nekoga da hoda preko ledine s pivom ili gemištom u plastičnoj čaši, kažu da odmah ide, bez suđenja, na šezdeset dana u zatvor. Pa i cigarete bi mogle biti problematične. Namjeravate li ove godine na Bleiburg, preporučujemo da se zaustavite na nekom odmaralištu prije austrijske granice i popušite nekoliko komada jedan za drugim, utažite nabrzinu svoju nikotinsku ovisnost jer će se kasnije to kažnjavati.
Stanoviti zlosutnici tvrde čak da se u gostionicama i zalogajnicama u okolici osamnaestog svibnja neće služiti meso. Koruške vlasti navodno inzistiraju, i oko toga nema pregovora, da okupljanje ove godine bude isključivo vegetarijansko. Neovisni za Hrvatsku svojim će članovima i simpatizerima, kažu isti izvori, dijeliti sendviče s tofuom i zdrave grickalice od mrkve i celera da ih umaču u grčki jogurt. Uhvate li kojega ustašu s ćevapima ili, još gore, s pola kile pečene janjetine u masnom papiru, može se lijepo pozdraviti sa životom.
Dobro, ovo s cigaretama, alkoholom i mesom vjerojatno su samo glasine. Ali, zapravo, tko zna? Austrijsko je redarstvo nezgodno, a Hrvati i katolici, kad ih stisneš, spremno pristaju na sve uvjete. Da ih tkogod prepadne da će na Bleiburgu higijeničari pregledavati nokte, svi bi se do zadnjega, uvjeren sam, dan ranije manikirali. Podvikne li tkogod ozbiljniji na tvrde pravaše, hosovce, suvereniste i kako se sve ne nazivaju, oni se učas discipliniraju kao djevojčice u liceju. Ispričavaju se zbog zastave s prvim bijelim poljem. Nisu, kunu se, uopće išli za tim. “Kontali smo”, kažu, “ako je prvo bijelo polje, sigurno ga je Velimir Bujanec pošmrkao.”
Kao i mnogo puta dosad, vidjeli smo se da nema povijesnih pozdrava, ni grbova, ni barjaka, ni uzvišenih načela ni svetih zavjeta precima kojih se žestoki Hrvati neće odreći kad se nađu pred istinskim autoritetom, pravim sudom i policijom koja ne nosi uniforme samo da plaši đake koji pretrčavaju cestu. Kad je negdje uređena država, naši iseljenici poslušno šišaju travnjake, i razvrstavaju otpad, i skupljaju pseći drek, i uljudno pozdravljaju susjede druge vjere i nacije, ili ih barem zlovoljno trpe. Mrze li Kineze, Pakistance, crnce ili pravoslavce, drže to za sebe.
U Beču, Torontu i Sydneyju nema u njima ni traga one osionosti kad dođu u zavičaj, kad u gostionici u svome selu prijete kako će se napiti srpske krvi. Dosta je da zakon jednoga ošine zatvorom jer je podigao desnu ruku, kao što je hadezeovac iz Dugopolja lani ošinut, pa da svi drugi naglo izgube zanimanje za tu fiskulturnu aktivnost. Upitaš li ih koliki je kukuruz u Austriji, s rukama u džepovima neodređeno odgovore: “Pa, onako, negdje je viši, negdje niži”.
Obični prekršajni sud u Klagenfurtu, koji inače presuđuje u slučajevima ako je tkogod glasno puštao muziku iza ponoći, bacio stari frižider u potok ili vodio psa bez povoca, utišao je svekoliku našu ekstremnu desnicu. Trenutno je, kao prekidačem, ugasio ustaše. Za tako nešto, kao što vidimo, baš i ne treba imati testise. Dosta je možda jedan da zauvijek završimo sve rasprave o povijesnim hrvatskim pozdravima i prestanemo tugovati kako je propala naša draga NDH jer je Adolf Hitler, prči ga, izgubio rat.
Austrijanci su nam u ovome dali jednu vrijednu lekciju. Nekakva bi se hrvatska vlast jednom trebala povesti njihovim primjerom, ako uopće postoji nešto takvo kao što je hrvatska vlast. No, hrvatska vlast, bojim se, naprosto je oksimoron. Nakon dvadeset osam godina možemo izvan svake sumnje zaključiti, hrvatski zapravo mogu biti samo kaos i bezvlašće.