Ponekad kratak telefonski razgovor postane bizaran. “Kada je to narod postavio Ramljaka u Agrokor?” pitao me čovjek koji se predstavio kao bivši profesor sveučilišta u Heidelbergu. Njegovi bivši kolege i poznanici, današnji profesori u Heidelbergu, rekao mi je, misle da Agrokorom danas upravljaju “budale i neznalice” i da bi tim profesionalaca specijaliziranih za stečajeve to riješio bez problema za dvije godine. A možda je to mogao riješiti i sam Ivica Todorić...
Prvo nisam mislio reagirati. Bio sam zapravo prilično uvjeren da je riječ o provokaciji, kakvih ovih dana ne nedostaje. Zašto bi se, pobogu, elitni kružok hajdelberških sveučilišnih gurua uopće bavio Agrokorom? A onda sam na društvenim mrežama, blogovima, ali i u tradicionalnim medijima prepoznao riječi gospodina iz slušalice. Na kraju, sjetio sam se i promašene priče s Ifo institutom i njihovim “reformskim paketom” za Hrvatsku. I tada su uvaženi njemački stručnjaci, nesumnjivo vodeći autoriteti za ekonomiju Njemačke, timu Orešković-Karamarko sugerirali set oštrih rezova, ali i paušalnih rješenja kakva obično predlažu ljudi koji nisu upoznati s prilikama na terenu.
Agrokor je, to znamo, privatna kompanija. Znamo i to da se ta privatna kompanija u jednom trenutku prošle godine našla pod ozbiljnom prijetnjom bankrota. Znamo i da je to i dalje najveća privatna kompanija u državi i da zapošljava oko 45 tisuća ljudi, što je u zemlji od 4,2 milijuna stanovnika vrlo velika brojka. Ugrubo, to je oko tri posto ukupnog broja zaposlenih. (Zato ne stoji ni nedavna usporedba Agrokora i “sličnog kraha” britanske građevinske tvrtke Carillion, s otprilike jednakim brojem zaposlenih, od čega je u Britaniji radila polovica. U Britaniji - koja ima 80 milijuna stanovnika, tridesetak milijuna zaposlenih i živo, mobilno tržište rada - gubitak 20 tisuća radnih mjesta u jednoj kompaniji nije zanemariv, ali je neosjetan na državnoj razini).
Kada je Vlada krenula u akciju zaustavljanja propasti koncerna, njezin je zadatak bio stvoriti zakonski okvir u kojemu je to moguće provesti i taj okvir primijeniti u što kraćem vremenu. Zakonski okvir je lex Agrokor, primjena je slanje Vladina izvanrednog povjerenika u Agrokor, sa zadatkom da u što kraćem roku oformi tim koji će koncern izvesti iz krizne situacije. Postavljanjem povjerenika Vladina uloga u spašavanju Agrokora je završena. Barem je trebala biti.
Zadatak izvanrednog povjerenika i njegova tima je rad na dva kolosijeka. Prvi je da u prijelaznom razdoblju osigura rad svih kompanija u koncernu. Drugi je da s vlasnicima Agrokorova duga, koji su zbog veličine duga i budući vlasnici koncerna, razriješi krizu postizanjem nagodbe. Svatko od vjerovnika u bilo kojem trenutku može svoj dug prodati ili ustupiti nekome trećem. Sve dok se ne postigne nagodba, vlasnik koncerna je Ivica Todorić. On se, međutim, potpisujući zahtjev za aktiviranje lexa, odrekao svojeg prava da upravlja Agrokorom.
Kirurški najprecizniju zamjerku cijelom tom procesu iznijela je novinarka-blogerica Dragana Radusinović: “Državom se upravlja neformalnim kanalima”. Politika, međutim, uvijek ima svoj formalni i svoj neformalni dio koji prethodi formalnim akcijama. Radusinović je u pravu kada upozorava da u Hrvatskoj neformalni kanali vođenja politike prevladavaju. To se, međutim, ne bi događalo da su prethodne političke garniture, a dosad smo u Hrvatskoj imali devet saziva Sabora i 13 vlada, Plenkovićeva je četrnaesta, stvorile zakonski okvir za krizne situacije.
Budući da nisu, Plenkovićeva je Vlada mogla ili popustiti Ivici Todoriću i omogućiti mu na neki poluformalan način pristup državnim financijama ili pustiti Agrokor da propadne, pa onda pokušati formalnim političkim alatima amortizirati posljedice takvog kriznog udara na ekonomiju države. Treća mogućnost bila je intervenirati brzo, rabeći pritom i neformalne kanale (jer drugi ne postoje), prije svega kada je riječ o ekspresnom pronalasku stručnjaka kojima će povjeriti posao. Vlada je odlučila intervenirati, ali i što je moguće jasnije u kratkom vremenu formalizirati svoju intervenciju.
Zato je donesen Zakon o izvanrednoj upravi u tvrtkama od sistemskog značaja za RH (“lex Agrokor”). Upravo taj zakon je omogućio da se procesu spašavanja koncerna pristupi kroz formalnu demokratsku proceduru. Zakon je pisan u Ministarstvu gospodarstva i izglasan u Saboru, Vladin izvanredni povjerenik je predložen sudu koji ga je potvrdio. Tu je ujedno i kraj političkog dijela akcije Agrokor, ne računamo li u taj posao rasprave u sabornici jer se one vode neovisno o tom procesu.
Nije tajna da se tijekom tih nekoliko dana kada se donosio lex, paralelno s procesom finalizacije zakona razgovaralo s više kandidata za izvanrednog povjerenika. Znalo se zbog čega se lex piše, prolaz zakona u Saboru bio je izvjestan i tako se željelo ubrzati proces. Neki od kandidata nisu prihvatili posao povjerenika, neki su samo pristali biti u timu, kada se tim jednom oformi, dok su neki, poput bivšeg šefa Hanfe Ante Samodola kojega je predlagao Most, potisnuti u želji da se proces pretjerano ne individualizira dovođenjem jake osobe na vrh tima za restrukturiranje. Izbor je pao na hladnu, tehnokratsku ekipu bivših CAIB-ovaca, danas okupljenih oko Texo Managementa, ali i nekih drugih konzultantskih tvrtki. I tu se razgovaralo s više kandidata pa je nakon razgovora s Branimirom Briceljem (Altera savjetovanje) posao na kraju ipak povjeren Anti Ramljaku (Texo).
Ukratko, Vlada je tijekom vrlo kratkog razdoblja pod pritiskom napravila posao koji nisu napravili njezini prethodnici kojima nije gorjelo pod petama. Zakon je pisan da bi se riješio problem Agrokora, ali ostaje napisan za svaku buduću krizu te vrste kako se takva situacija ubuduće ne bi morala rješavati ni na brzinu, ni neformalno i kako bi se minimalizirao budući utjecaj politike (jer i dalje će formalno Vlada sudu predlagati svojeg kandidata za izvanrednog povjerenika).
Je li doista postojala zavjera za rušenje Agrokora? To je malo vjerojatno uzme li se u obzir da bi u toj zavjeri, osim domaćih često spominjanih protagonista (Škegro, Dalić, Ramljak), trebali sudjelovati još i jedan prilično tvrdi ruski veleposlanik, američka veleposlanica kubanskog podrijetla, barem jedna međunarodna rejting-agencija (Moody’s), najveća ruska banka (Sberbank) i jedan nama donedavno nepoznati fond rizičnog kapitala (Knighthead Capital Management) koji su osnovali iskusni financijski lisci iz Goldman Sachsa, Ernst&Younga, Royal Bank of Scotland, Beara, Stearns & Co... Da ne spominjemo Vladimira Putina i Kolindu Grabar-Kitarović koji su, kada su se susreli, razgovarali i o problematičnim odnosima Agrokora i Sberbanka. Sve skupa odlična kadrovska podloga za novi scenarij franšize o Jamesu Bondu, ali doista teško vjerojatan spoj ljudi u stvarnosti.
U svoj toj buci potpuno se iz javnosti izgubila rasprava o opasnosti ponavljanja modela na kojemu je izgrađen Agrokor. Tu je ujedno i jedina danas postojeća “zavjera” kada je riječ o Agrokoru. Ljudi kojima taj model odgovara znaju što, kako i kada treba servirati javnosti kako bi si osigurali podršku da nastave živjeti po starom. Mora im se priznati da su u tome prilično uspješni.