Jedna od najpopularnijih fraza prošlih godinu i pol dana u domaćem političko-ekonomskom diskursu bila je "politička stabilnost" - sintagma koju je kao svojevrsnu mantru i zvijezdu vodilju svoje politike na kraju preuzela Vlada premijera Andreja Plenkovića.
Ta fetišizacija stabilnosti kao ključne društvene vrijednosti posve je očekivano mnoge komentatore nagnala da propituju njezinu stvarnu vrijednost. Pa ipak, ako je teško precizno kvantificirati društvenu vrijednost političke stabilnosti, moguće je relativno precizno odrediti cijenu političke nestabilnosti, barem u pojedinim slučajevima.
U samo jednom slučaju u Hrvatskoj ona bi teoretski mogla iznositi točno 102 milijuna eura. Taj slučaj je - sad već famozni - projekt gradnje terminala za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju na otoku Krku. Taj projekt već dulje od desetljeća nosi pridjev strateški, prvo u nacionalnim, a potom i u europskim okvirima, a njegovu stratešku važnost Europska unija naposljetku je nagradila s odobrenih 102 milijuna eura bespovratnih sredstava za njegovu realizaciju. To se dogodilo u veljači. A od onda se, zapravo, nije dogodilo više ništa.
Novija povijest razvoja krčkog LNG terminala najbolji je pokazatelj razarajućeg utjecaja političkih promjena na velike i kompleksne infrastrukturne projekte. U inicijalnoj varijanti, početkom prošlog desetljeća, investitor u njegovu gradnju je trebao biti Katar, no ubrzo je došlo do smjene vlasti, pa su pregovori prekinuti. Par godina kasnije projekt je revitaliziran, ali kroz investiciju konzorcija velikih europskih energetskih kompanija. Bilo je to zlatno vrijeme europskog plinskog tržišta, ali je projekt stajao zbog inzistiranja tadašnje Vlade da hrvatske tvrtke dobiju 25 posto udjela u projektu.
No onda se tržište urušilo, partneri odustali, a domaće tvrtke na istoj lokaciji počele planirati krajnje reduciranu varijantu sidrišta s prihvatom za brod, odnosno plutajući terminal. Ipak, zatim je ponovno došlo do promjene vlasti, a novopridošla Kukuriku koalicija odbacila je prethodni "skromni" koncept te počela razrađivati veliki i skupi projekt kopnenog terminala. Na tome se radilo nekoliko godina, objekt je ucrtan u europske strategije, te čak i testiran interes potencijalnih ulagača, a onda je - naravno opet nakon promjene vlasti - tadašnja koalicijska Vlada Mosta i HDZ-a 8. lipnja 2016. donijela Zaključak o ubrzanju procesa gradnje LNG terminala, kojim je opet promijenjen bazični koncept projekta - odustaje se od kopnenog i ponovno želi "graditi" plutajući terminal. U javnosti se ta odluka tumači kao logična, što po mnogočemu i jest, te objašnjava kako planirani tempo realizacije neće biti ugrožen - što mnogi stručnjaci dočekuju sa skepsom, s obzirom na to da se radi o posve različitim projektima.
Ipak, najavljuje se skoro raspisivanje natječaja za odabir partnera koji će izraditi detaljnu projektnu dokumentaciju. No, nakon toga puca vladajuća koalicijate cijela stvar čeka dolazak nove vlade. Ona dolazi najesen, u istom političkom savezu, ali s različitim ljudima, pa se razvoj projekta - nakon poslovičnih sto dana uhodavanja - nastavlja. Nakon odobrenih sredstava iz Europske unije, čini se da je projekt napokon na pravoj trasi i u ožujku ove godine sklopljen je ugovor o izradi projektne dokumentacije - punih devet mjeseci nakon donošenja odluke o gradnji plutajućeg terminala. U euforiji zbog odobrenih europskih sredstava ispod radara zainteresirane javnosti prošla je informacija kako taj novac nije odobren bezuvjetno te da se u tom aranžmanu Hrvatska obvezala provesti potpunu cjenovnu deregulaciju svog tržišta plina, što je proces koji će, bude li proveden kvalitetno i bez velikih šokova, potrajati. U Ministarstvu zaštite okoliša i energetike u pripremi je bio i novi Zakon o tržištu plina, samo opet je došlo do političkog potresa pa je odlaskom Mostovih ministara resor ostao obezglavljen. U međuvremenu, s kojih mjesec dana izbornog intermezza, imenovan je novi ministar - ekonomist bez ikakvog poznatog iskustva rada u energetici. Koji su njegovi planovi zasad je nepoznato, ali kakvi god bili, neće ih moći realizirati bez kvalitetnih suradnika.
Tko će oni biti, zasad je također nepoznato. A uskoro počinje toplo ljeto, godišnji odmori i saborska stanka. Zakon bi se u proceduri mogao naći tek na jesen. A treba još mijenjati i cijeli niz zakonskih uredbi potrebnih da se izdaju dozvole za plutajući terminal - objekt kakav naša regulative u mnogim aspektima uopće ne prepoznaje. A onda i kupiti sam terminal - specijalno postrojenje kakvo se, u pravilu, izrađuje po narudžbi. Pa još i izgraditi spojni plinovod... Tko danas još može garantirati da će planirani početak rada terminala 2019. biti ispoštovan? Baš te godine prvi plin bi trebao poteći kroz novi veliki ruski plinovod prema Europi - Sjeverni tok 2. S novim količinama jeftine i pouzdane opskrbe na ionako zasićenom europskom plinskom tržištu, sretni trenutak komercijalne isplativosti krčkog projekta mogao bi iščeznuti. I tko će biti odgovoran ako projekt - i besplatni europski novac - na kraju propadne? Tko se još sjeća tko je i što bilo prije...