PRIJENOS IZ KNINA

KRITIČAR JUTARNJEG O PRIJENOSU IZ KNINA HRT-ova voditeljica bila je toliko ushićena tim čovjekom, kao da će pred masu izaći sam pokojni Otac Domovine

Frankfurt, 211115
U Freiport Areni odrzan je koncert Noc Hrvata gdje su nastupili poznati hrvatski pjevaci.
Na fotografiji: Miroslav Skoro.
Foto: Livio Andrijic / CROPIX
Livio Andrijic / CROPIX / CROPIX

 

Dan hrvatskih branitelja nije potaknuo naše komercijalne televizije s nacionalnom koncesijom, RTL i Novu TV, da mu posvete i minutu prostora izvan redovitog informativnog programa. Kakva Oluja, kakvi bakrači, kakvi branitelji, kad, primjerice, klinci ujutro žele gledati “Lego Ninjago”, “Winx Club” te ine crtiće, a ne prijenos iz Knina, a uvečer će radno sposobni radije pogledati “Pobješnjelog Maxa 4” ili horor “Krug od osam”, nego li svečani koncert, sa Škorom i ostalima, opet iz Knina.

Cijeli je teret dakle pao na pleća Hrvatske televizije i to na njezin Prvi program. Na Drugom su već hvatali krivine, pa je najbliže nekakvoj suptilnoj proslavi nekakve pobjede u nekakvom ratu bilo emitiranje filma “Dvanaest žigosanih”. Da, onoga, koji su dosad reprizirali najmanje dvanaest puta dvanaest puta…

Prijenos iz Knina

Prvi program hrvatske televizije otpočeo je u prigodnih osam sati ujutro. Naime, u to doba žega još nije zavladala, pa se i Kninom špancirati još uvijek jest bilo ugodno.

Potom misa. Ne razumijem taj običaj da se cijela misa prenosi. Svakom je katoliku poznato da misu ne možeš nego odslušati cijelu, e da bi ti vrijedio trud, ali buljenje u televizijski zaslon za katolika nije vjerski obred. Ako ga takvim doživljava, savjetujem takvom katoliku da se sabere. Ta nećemo valjda poremetiti svetost samoga obreda ako ga skratimo u montaži?

Ako ćemo tuk na utuk, trebalo bi dnevno, ali na Hrvatskom radiju, emitirati prijenose misa - za umiruće katolike, tako da su te mise, kraj uzglavlja, za njih onda i obred i utjeha, ali ovako krasti vrijeme da s kauča natenane pregledavamo garderobu, frizure i procjenjujemo obrazovni i socijalni status nazočnih, nema zbilja potrebe.

Uvečer dakle javlja se glas Lejdi Oreb sa središnjeg Trga Ante Starčevića u Kninu. Toliko je nadugo i natenane, uz neprikriven ushit u glasu, nizala titule i zasluge Onoga Koji Pjeva da čovjek pomisli kako će pred masu izaći sam pokojni Otac Domovine u avataru Oliverovu, a ne Miroslav Škoro. Dakako, meni je Škoro isto dio emotivne karte, pa se bunim jer mi se učinilo da ga reporterka “copra”.

Više od koncerta, zanimalo me mjesto radnje. Taj veličanstven rad arhitekta Tonka Zaninovića i kipara Petra Dolića, koji su gotovo cijeli taj trg, gotovo neprimjetno, preuredili u arhitektonsko-spomeničku cjelinu Oluja ‘95. Poneki sićušan detalj moje je djelce, pa mi je drago kad vidim da se svjetiljke održavaju redovito (tek je jedna bila utrnuta), da se spomenik sjaji a mladež po njemu slobodno skače kao po livadi.

U “tlu” su uzidane stotine riječi, cjelina je orubljena nazivima gotovo svih naših postrojbi (ima zaboravljenih), ali nikome nije zazorno gaziti plohom, jer je privlačna, blaga, i djeluje ugodno i kad nema baš mnogo naguranog naroda, kao ovom prilikom…

Izdvajamo