'TVOJE LICE ZVUČI POZNATO'

KRITIČAR JUTARNJEG OBJAŠNJAVA ZAŠTO JE NJEZIN TRIJUMF PRIŽELJKIVAO OD PRVE EPIZODE Nives Celzijus je pobijedila kao najiskreniji kandidat

Pisao sam nedavno, u povodu svršetka RTL-ova “Života na vagi”, da naše komercijalne televizije traže za pobjednika među kandidatima u stvarnosnim natjecanjima ne klanskog igrača, simpatičnu a vjerodostojnu individuu.

Tako i sada, u finalu TLZP-a, pobijedila je najotvorenija natjecateljica, koja ti se instinktivno doima najiskrenijom, koja se sceni raduje i kad joj se zadatak čini presložen. Pritom je logično, ali eto možda ne i najvažnije, što je Nives Celzijus zbilja većinom odlično nastupala.

Ovdje nije posrijedi čisto natjecateljski format, nego je zbivanje pomaknuto malko i prema umjetnosti, a pare se dijele u humanitarne svrhe. Format je čak okrenut odgajanju publike. Zvuči paradoksalno, ali ovdje zapravo jedan komercijalni program za najšire mase, zapravo tim najširim masama gradi ukus, a ne podilazi mu. Ovdje se mute u jednu čašu i ideje o tome kakvi bi ljudi trebali biti. Ako će na koncu pobijediti ona osoba koja očigledno najviše radi, riskira i daje, onda već taj primjer prilično svijetli u našoj tmurnoj svakodnevici.

Premda sam pišući prvi tekst dvojio hoće li četvrto, gotovo brzinski organizirano, izdanje ove zabavne emisije biti uspješno koliko i prethodna, oprez se pokazao suvišnim, kao uostalom i prema potencijalu “Života na vagi”.

Ovdje sam bio procijenio da je uteg što natjecatelji i nisu bogzna koliko napeti, osim dakako Nives Celzijus…

Tečajem vremena i ondje i ovdje ipak su prevladale dobra dramaturgija i bogata produkcija. A eto, i ovdje i ondje, sreća je što se stala bistriti ta neka uvijek potrebna glavna rola, čovjek po sebi, za kojega će sve više naroda makar potajno navijati, a kojega će drugi kandidati ispočetka ignorirati, a poslije će i oni biti pomalo razoružani pa otpušteni. Takav je u “Životu na vagi” bio Ivan Krolo, a ovdje Nives Celzijus.

Njezin sam trijumf ovdje dakle priželjkivao od prve epizode, kad se duhovito i energično preobrazila u Baha Mena i otpjevala globalnu poskočicu “Who let the dogs out”.

Ključna je, mislim, bila sedma epizoda, kad je donijela radost i igru otpjevavši, u kostimu lisice, pjesmu “The Fox”, norveškoga dua Ylvis, također jedan naoko pjesmuljak, za kojega je međutim potrebno mnogo energije i šarma.

Neki me njezini nastupi dakako nisu oduševili, bila je primjerice odviše groteskna kao Zvonko Bogdan. Nije me posve kupila ni u finalu, gdje je bila zapravo vrlo dobra, samo gotovo odlična, kao Anthony Kiedis iz Red Hot Chili Peppersa. Izvrsna je međutim bila kao Cher u polufinalu.

Štogod moramo i prigovoriti ovoliko skupoj produkciji. Kako je moguće da su voditelji, gotovo iz emisije u emisiju, odjeveni poput tjelohranitelja bugarskih mafijaša, u ta neka svjetlucava siva odijelca, za broj ili dva pretijesna, tako da se momcima, ako ustreba, poznaju bicepsi…

Žiri je potkraj postajao sve simpatičniji, jedino se Navojec ponešto umorio, a samoj televizijskoj kući ne bi bilo naodmet da montira jedan opširan specijal, recimo da ga Mario Petreković prezentira, o šminkerima, kostimografima, koreografima i svim događanjima iza scene…

Izdvajamo