Tijekom 28 godina hrvatske višestranačke demokracije, Hrvatska demokratska zajednica i Katolička crkva vladali su Hrvatskom ruku pod ruku, kao neki stari, dugovječni dinastički par. A kako već i priliči braku u kojem je supružnik Katolička crkva, taj je brak bio i ostao - patrijarhalan. U njemu se dugo znalo tko vodi glavnu riječ, a tko slijedi, tko zarađuje, a tko troši i odlazi u šoping.
Ta pravila postavljena su vrlo rano - još u prvim godinama Tuđmanove vlasti - i tijekom prva dva desetljeća ona se u osnovi nisu mijenjala. U odnosu između HDZ-a i Crkve, otprve se znalo tko je tko u hranidbenom lancu. Oduvijek se znalo da nije Crkva ta koja ima HDZ, nego je HDZ taj koji ima Crkvu.
Tako je taj “patrijarhalni brak” izgledao dugo - praktički od 30. svibnja 1990., pa negdje do Karamarkova dolaska na čelo stranke. Kao svaki starinski brak, i ovaj se temeljio na podjeli rada. Na HDZ-u je bilo da vlada, da osvaja izbore i da privređuje novce. Na Crkvi je bilo da sudjeluje u državnom protokolu, koncelebrira mise, blagoslivlja oružje, kobaltne bombe i punionice Coca-Cole te da se pobrine da HDZ-ov utjecaj nikad ne jenja u konzervativnim, nabožnim krajevima hrvatske provincije. Svaki je od “supružnika” u tom braku imao svoj posao.
Posao Crkve je bio da agitira s oltara, suzbija “krivovjerja”, ratuje protiv liberala, komunista i opozicije. HDZ je tu funkciju pošteno i izdašno plaćao, plaćao kroz konkordat, međudržavne ugovore, župne glavarine, konzervatorske obnove crkava, kroz porezne olakšice, oslobođenje od PDV-a i nedodirljivost od strane zakona. Konačno, HDZ je “uslugu” plaćao i udjelom u simboličkom oblikovanju društva, udjelom koji nije bio nezanemariv, ali je imao i svoje formalne obrise.
Crkva je dobila vjeronauk u školi, ali nije pisala program povijesti ili fizike. Crkva je dobila vjerski program na HTV-u, dobila je deset minuta protokola u Dnevniku, ali nije imenovala urednike tog istog Dnevnika. Bio je to brak sasvim nalik braku kakvog moćnog, imućnog para industrijalaca. Znalo se tko ima moć, tko vodi “biznis” i sve to plaća, a na supruzi je bilo da pegla karticu, kupuje umjetnine i bavi se karitativnim radom. Također, supruga je znala da suprug muti i švrlja, ekonomski i ideološki. Ali - to se opraštalo onako kako supruge glembaja muževima opraštaju ljubavnice.
Tako je i Crkva znala začepiti nos i HDZ-u opraštala kutle, guciće i orešare. Što je važnije, opraštala je idejna “zastranjenja”- legalni abortus, ZAVNOH u Ustavu, Josipa Perkovića, Manolića i Boljkovca. Opraštala ih je, jer je i gospon “muž” - Franjo Tuđman - sam bio upravo jedno takvo idejno zastranjenje. U tom smislu, brak Crkve i stranke starih komunista (što je HDZ izvorno bio) bio je možda i jedini slučaj u kojem se famozna tuđmanovska hrvatska pomirba doista otjelovila.
Taj par institucionalnih supružnika desetljećima je mirno i uz tek jedan prekid vladao Hrvatskom. Pritom je to bio brak bez iluzija. Crkva je točno znala što su mane HDZ-a, točno je znala svaki njihov kvar, lopovluk, feler i ideološki izlet, a HDZ je točno znao što je Crkvi na umu. Ali, i jedni i drugi su u tom braku imali previše toga za izgubiti da bi ga razvrgnuli. Previše je to bilo zajedničke moralne i političke imovine, previše nekretnina, dionica i udjela u obiteljskoj firmi, da bi itko iz tog braka iskoračio u času frivolnog čistunstva.
A onda su se u jednom trenutku stvari počele mijenjati. Mijenjati - ne na način da bi stožerni brak hrvatskog konzervativizma bio ugrožen. Stvari su se počele mijenjati u nečem puno fundamentalnijem. Naime, tko u tom braku koga ima. Tko je u tom braku gornji, a tko donji - tko određuje, a tko sluša.
Teško je reći je li se to dogodilo odjednom ili postupno, je li taj “klik” bio djelo samog crkvenog vrha ili civilnih klerikalnih udruga, je li pozivnica stigla iz stranačke središnjice ili s Kaptola. No, posljedice se mogu rekonstruirati. U trenutku kad je HDZ bio u postsanaderovskom ambisu, kad mu je prijetilo političko, pravosudno i financijsko uništenje, barunica Castelli oprala je u deterdžentu prljave gaće svog partnera i osovila ga na teturave noge.
Na čelo HDZ-a stigao je štićenik iz Palmotićeve Tomislav Karamarko, a Katolička crkva aktivirala je sve svoje potencijale od slavonskih fratara do Željke Markić da Karamarka i njegovu tadašnju inovaciju - Kolindu Grabar - dovede na vlast. Nakon 200 dana mrcvarenja, nakon svih šatora, referenduma, obijanja seoskih kirvaja i koncelebriranih misa - plan je u konačnici uspio. Ali, uloge su sad bile izmijenjene. Crkva više nije bila “manjinski dioničar” u obiteljskoj firmi. Ako je poput Knightheada ili Sberbanka “kreditirala” bankrotera, očekivala je u novoj diobi većinski paket. Očekivala je - pa, eto, nešto malo više.
Danas znamo kako je to “malo više” trebalo izgledati, i kako izgleda. To “malo više” uključuje bezuvjetni utjecaj na javnu RTV, uključuje pravnu i ekonomsku nedodirljivost, uključuje odmicanje od partizanske i lijeve komponente nacionalnog imaginarija, te lustriranje Tita, makar u Zagrebu. To “malo više” trebalo je uključivati i utjecaj Crkve na školske programe, novi obiteljski zakon, prodor vjeroučitelja na mjesta školskih profesora povijesti, filozofije i sociologije, odbacivanje IK, te izgradnju potpuno novog nacionalnog kulturnog, književnog i povijesnog kanona.
To se - međutim - nije dogodilo, bar ne sasvim. Istina, HTV se doista pretvorio u TV Laudato, Crkva je osvojila javni ceremonijal. Ali, operacija fuzije Filozofskog i KBF-a je propala, kurikulum je “pao u ruke neprijatelju”, Istanbulska je izglasana, a obiteljski zakon nije.
I to je trenutak kad Crkva shvaća da HDZ-u, ili bar Plenkovićevom HDZ-u, ne može više vjerovati. U barunskom, patricijskom, magnatskom braku nema - međutim - rastave. Crkva ne može naći drugog osim HDZ-a. Ono što može jest “popraviti” ovaj HDZ i umjesto njega kreirati novi, drugi.
I to je stvarni politički sadržaj inicijative klerikalnih udruga da se referendumom promijeni izborni zakon. Tu inicijativu ustavni su stručnjaci, liberalni političari i moji kolege novinari ponajviše napali zbog pokušaja da se referendumski skrešu prava manjina. Tu su inicijativu sasvim razložno ocrtali kao novi antimanjinski juriš klerikalnih organizacija i inače poznatih po kinjenju slabih, ranjivih i malobrojnih u društvu.
U ovom slučaju, manjine (odnosno, da se ne lažemo: Srbi) služe kao redovna “crvena krpa”, afektivna ključna riječ za koju klerikalci vjeruju da će desne nacionaliste potaknuti da se dovuku do kutija (jer, tu skupinu - kako znamo - na djelovanje potiče samo nešto “protiv” nekog). Ali - krivo je misliti da su glavni cilj referenduma o izbornom zakonu Srbi. Onaj kojeg ovaj put Markićkina družba kani dekapitirati jest netko drugi: Andrej Plenković. Cijeli smisao ove referendumske operacije sastoji se u tome da se vodstvo stranke razvlasti od utjecaja tko će s lista ući, a tko neće u Sabor. Jer, kad oni ne budu imali utjecaj na to, imat će ga netko drugi - pa eto, recimo, Crkva. Time bi posao bio završen. HDZ doista više ne bi imao Crkvu, nego bi Crkva imala HDZ.
Plenković, dakako, nije glup da toga ne bude svjestan. Zato se može očekivati da će vrh HDZ-a u idućim tjednima na sve moguće načine pokušati torpedirati potpisivanje za referendum, a u tome će imati podršku i drugih hrvatskih stranaka koje su u sličnoj mjeri hijerarhijske i autoritarne.
Što se pak Crkve tiče, njezino ponašanje puno je teže predvidjeti i puno je dvosmislenije. Sasvim je jasno da Crkva križa prste iza leđa i da će biti sretna ako referendum prođe. No, biskupi će morati i te kako odvagati koliko daleko smiju ići u potezanju konopca s desetljetnim supružnikom. Sasvim sigurno, ne tako daleko da konopac pukne. Stoga u idućim tjednima možemo očekivati zanimljivu igru gurkanja i povlačenja u kojoj će katolički vrh gurkati referendum, ali pazeći da to ne bude preočito.
Postoji u svemu tome nešto što - međutim - i hrvatski biskupi i klerikalni pokreti ne razumiju. Ne razumiju da se “revizionist” Plenković nije dogodio slučajno, po sebi. Nije se slučajno dogodilo da je anemični light-domobran iz obitelji partijske elite dobio izbore, a njihov dečko Karamarko nije. Nisu shvatili da postoji točna, fina crta nakon koje Hrvatska ne tolerira klerikalizam. Jer, Hrvatska je licemjerna zemlja. Ona voli mise, krstitke i proštenja, voli povorke, javnu religioznost.
Ali, onog časa kad Crkva iziđe iz korita, kad se s koncelebriranih misa na TV-u katolicizam spusti u kuhinju i sobu, kad se počne miješati u razvode, u školske udžbenike i maternice, Hrvati imaju nezgodan običaj da reagiraju na to. Znate kako? Tako da iziđu na birališta i glasuju za nekog tko, ups, nezgodno - nije HDZ.
Plenković ima sto mana. Ali, za razliku od Crkve, on je to shvatio. Shvatio je da liberalnu, sekularnu Hrvatsku može nadjačati samo ako je apaurinizira. To mu je prvi put uspjelo. Ambicija mu je da to učini opet. Ali, to ne može ako mu s plakata strše ljudi Markićke i Ilčića.
Za nekoliko tjedana saznat ćemo je li Crkva doista uspjela u operaciji “kidnapiranja” HDZ-a, što evidentno želi. Ali, čak i ako uspije, mogla bi se stoga suočiti s neugodnom spoznajom. Naime, da taj novi i na pravovjerje preobraćeni HDZ nema ono glavno svojstvo zbog kojeg im je HDZ svih ovih godina trebao. Svojstvo da pobjeđuje izbore. Svojstvo da je - na vlasti.