Nema jednostavnog načina da vam ovo priznam pa evo radije odmah u glavu: strašno sam zgriješio prošli vikend. U petak sam, prvi put u životu, otišao na - cajke.
Cajke, turbofolk, narodnjaci, vrćenje žarulja, rastezanje dugmetare, etnotehno (stvarno?), nazovite to kako god želite, ali uvijek su to trubači, harmonike, zavijanje, alkohol, lažno krzno i minice, razbijene čaše i wertherovske patnje, sve do jutra.
U Zagrebu je, naime, gostovala stanovita Rada Manojlović, kažu mi da je kao zvijezda, a lansiran je i novi cajka radio pa sam, manje iz znatiželje, a više iz mazohizma, odlučio saznati oko čega to danas pola nacije reže vene od užitka, a druga polovica - od užasa. Kći mi ima tek pet godina, ali brzo će doći vrijeme kad će, htio ne htio, pripadati jednoj ili drugoj polovici pa sam za svaki slučaj odlučio i ja upoznati neprijatelja.
- Da, da, u znanstvene svrhe ideš, kako ne - cinično mi govori žena dok se navečer spremam za izlazak. Od nje i malene opraštam se kao da idem na front.
- Nikad ne znaš koji će me stih pogoditi ravno u srce, možda iskrvarim na šanku, bacam lošu foru. Nitko se ne smije, iz stana me ispraćaju dva ledena lica. Slično je na ulazu u klub. Iako je prošla ponoć, frend i ja ulazimo u prazan prostor.
- A gdje ostavljam pištolj? - pitam zgođušnu garderobijerku.
- Nda - kaže. Opet ledeno lice.
Znam, dragi čitatelju, da o cajkama, kao i svi, baš sve znaš i ti, ali ako ćemo iskreno, ja sam u petak mnogo toga naučio.
Jer star sam k’o Biblija i u skoro 20 godina koliko nisam pošteno izašao (tad su se sodomizirali techno partyji) puno toga se promijenilo. Turbofolk je, čini se, također iskoračio u 21. stoljeće.
Nema Cige na violini, ništa od harmonikaša, nijednog sumnjivog ćelavca s ganom za pasom, nijedna “natoči mi rakiju i zovi policiju” narudžba na šanku. Klub uređen kao da smo na Ibizi, umjesto tapeciranih separea, zastora od baršuna i kariranih stolnjaka posvuda videozidovi i stroboskopi.
Umjesto benda s brkatim bubnjarom veliki miks pult i dva DJ-a, a do dva ujutro iz zvučnika lupa isključivo house. Ništa “izdao me prijatelj, izdao me brat”, “zapalila si me kao suvo seno”, “viski me udara, red bull me diže”. Samo Rihanna, David Guetta, poneki Snoop Dog. Razočaran sam, nitko više ne nosi špic papak ni kajlu, sve klinci u adidaskama, s hipsterskim bradama, zakupili stolove s kiblama punim energetskog pića.
“Da pogodim, došli ste prvi”, sprda nas na chatu frendova cura.
“Da, ali odlazimo zadnji”, glumimo face, i potiho se molimo da će sve završiti prije dva.
Ali i ta Rada na stageu se nije ni pojavila prije skoro pola tri, a umjesto benda prati je samo tip na futurističkom sintesajzeru što bliješti kao onaj svemirski brod iz Spielbergovih “Bliskih susreta treće vrste”. Redari sređeni kao da su ispali sa stranica Voguea, a ne iz crne kronike Kurira.
Tako to valjda izgleda danas u eri Instagrama.
A Rada? Bilo je tu svega, i Šumadije i popa, presjekla žena istočne melose s a cappella Mišom Kovačem. To ja zovem izvantjelesnim iskustvom.
Vrhunac večeri? Za šankom primjećujem mladu djevojku, vjerojatno srednja škola - u pratnji majke. Sjede, cuclaju kokakolu i čekaju koncert, stara namrgođena k’o suri orao zvjera uokolo.
Već vidim kako je stvar išla. Mala je koji dan ranije molila da ode na koncert. Kakav, pita je mama. Ma to ti je skorodomaćica, skoro pop glazba, mulja mala.
- Branko, daj mi ključ od tavana - govori ova mužu - vadim iz kovčega ONU haljinu sa svadbe. Ne ide ova balavica nikamo sama.
Smijao bih se, ali mi se plače. U njoj vidim sebe za 10 godina.
Iscrpljen, konačno se oko četiri dovlačim kući, niti čujem niti vidim. Žena se hihoće, ja štucam.
- Tata, ješi jušer išao na sajko? - pita me mala za doručkom.
- Kaže se cajka - objašnjavam joj strogo - i samo da znaš, nigdje ti više ne ideš sama. Jer ovo je stvarno bilo - sajko.