Politika je baš opaka stvar, nema tu milosti, ne znaš tko s kime šuruje. Ekipi u Saboru zadnjih dana glave s ramena lete k’o statistima u “Igri prijestolja”. A internetom već danima kruži zabavna fotka razočaranog bebača ispod koje piše: još nisam imao ni prvi rođendan, a već imam treću vladu.
Mali je dobro nanjušio problem jer ako se ovako nastavi umjesto torte za poklon bi mogao dobiti druge izvanredne izbore u samo godinu dana.
Mijenjamo ministre brže nego taj klinac pelene.
Razumijem ga jer i moja se kći priprema za svoj četvrti rođendan. Proživjela je već cijeli jedan izborni ciklus. Mi smo za to vrijeme šest, a možda ćemo i sedmi put izaći na birališta. Promijenili smo tri, a možda ćemo i četvrtog premijera. Cijelu jednu nogometnu momčad poslali smo na fine plaće u EU parlament.
I svi se oni mijenjaju, a samo Miki i Joža su, čini se, vječni.
Miki (Bandić, a ne Mouse) već treći put izlazi na “svoje zadnje” izbore u Zagrebu. Ne mogu mu ništa ni lonac pun graha ni tip koji mu piša u fontane. Manolić je pak neuništiv. Dosad je nadživio Milanovića, Karamarka, izgleda i Todorića, a kako ga zdravlje i dalje odlično služi, i Pernar bi se mogao naći u opasnosti.
Što se moje male tiče, dobro je da se Karamarko povukao iz aktivne politike.
Kad su ga jedno vrijeme svaki dan bile pune vijesti, stalno je plakala. Svaki put kad bi čula njegovo ime sjurila bi se puna nade pred televizor i onda se gadno razočarala jer bi umjesto omiljenog crtića ugledala neke smrknute ljude u odijelima.
Što da vam kažem, ne zna ništa o Ini ni Rusima, Kalamarko je za nju samo živčana lignja iz Spužva Boba Skockanog.
“’Ko je sad ovaj”, pita me, “i di su nestali Spužva Bob i Gospodin Klještić?”
“Čekaj, čekaj, možda još pokažu Tepeša i Ćorića, to ti dođe na isto”, tješim ju.
Nije joj ni Miki drag. Po cijeli dan s ekipom na ljuljačkama trača kako je to onaj “zločesti striček” koji je pokušao ukinuti lunaparkove. Uzalud mu besplatni udžbenici, besplatne papuče i nove školske uniforme. Dok svaki kvart ne dobije svoj ringišpil, Vrtićka Fronta ne šljivi ga ni pet posto.
A dok je u Saboru prošli tjedan trajala makljaža, i kod nas doma trajalo je preslagivanje.
Vladajuća koalicija žene i mene, legalno je izabrana na prošlim kućnim izborima, jedino je pas za vrijeme glasanja izišao iz sabornice.
Pokušali smo otad provesti reforme, ali kći se ne da. Inzistira na doručku pred televizorom, a prije deset navečer ne želi u krevet. Svaku večer održava protestne marševe po kinderbetu, traži se ostavka roditelja. Pred njom je očito velika sindikalna karijera.
Da stvari budu gore još nas potresa i korupcijski skandal.
Kao otac dosta sam sklon dogovorima ispod stola: kćer, kad je neposlušna, mitim slatkišima kad se vraćam iz dućana. Ali mama je odigrala Božu Petrova, dokopala se financijskih izvještaja i računa iz Konzuma pa srušila Vladu.
Nitko njoj neće podvaljivati Sauchine štoseve, spriječila je formiranje nove većine i sad smo kćer i ja žrtve diktature. Stabilnost i zajedništvo ostale su samo prazne fraze.
Na meniju je non-stop zdravo, više ne faširamo meso, pasemo salatu i klice k’o zečevi. Slatkiši su nam ovršeni i deložirani iz ladica.
Ukinuta je i opozicijska propaganda financirana iz inozemstva (poklon paketi bake i dede). Sumnjam da punica kao Šeks u HDZ-u vuče konce iz sjene.
“Novi izbori”, urlamo mala i ja sad po stanu, lupamo po loncima i podmećemo Legiće mami pod noge, ali kako god zbrojimo potpise na papiru, ni mi ni Bernardić nemamo dovoljno ruku za rušenje mamine vlade.
Odsad ćemo, čini se, morati na vrijeme ići spavati.
Nema više Star Warsa, Kinder Buena umjesto sira i vrhnja za večeru, gađanja psice gumenim bombonima
Jer čak je i ona odbila koalirati s nama.
Otkako sam joj zaboravio kupiti konzervu s lososom i pačjim prsima u Pet centru, u preslagivanju ne želi sudjelovati.
Ni kod nas u kući novom šefu oporbe se - ne vjeruje.