ŽIVOTE, ROBIJO!

KRONIKE SLUĐENOG OCA Vodio sam kćer na Štrumpfove i s nostalgijom se sjećao kako je bilo ići u kino 80-ih: Prvi film koji sam gledao bio je Terminator

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 25.04.2017. u 22:22

screenshot YouTube

Vodio sam kćer na Štrumpfove i s nostalgijom se sjećao kakav je doživljaj bio ići u kino osamdesetih.   Za dobra mjesta trebalo je doći na vrijeme i stajati u redu...

Osamdesete u Zagrebu bile su, barem za nas klince, divno vrijeme.

Porculanke u džepu, TOZ-ov plastelin pod noktima, i okus griza iz školskog limenog lončića pod jezikom. Umjesto Playstationa igraš “Država-selo-grad”, a umjesto YouTubea, ako si sretnik, gledaš “Američkog nindžu” s Dudikoffom na ručno premotanoj videokazeti. Nema mobitela, umjesto gigabajta računaš impulse na karticama za telefonske govornice.

I najbolja stvar - sva ta stara olinjala kina, s tapeciranim stolicama, sve te Kozare, Mosori i Balkani i naravno legendarna Kustošija i starci koji se vrpolje i izmotavaju kad ih pitaš kakav je to film o kojem svi pričaju, a zove se “Njoj se mili u svili”.

Otkad sam prohodao, mama i tata su me vodili u kino.

Prve crtiće više ne pamtim, ali prvi ozbiljan film koji sam u životu pogledao, i to sam siguran, bio je “Terminator” u Triglavu.

Sjećam ga se kao da je bio jučer.

Starom je iz Koprivnice u posjet stigao šulkolega Slavek i možda sad malo i fabuliram, ali prvo su si nazdravili gemištom u Blatu pa smo stali u red za karte. Stari je u zadnji čas odjurio do najbliže govornice da doma javi da smo se izborili za karte. Usput je na uglu kupio koštice.

A meni je “Terminator” promijenio život.

Nikakvi više Štrumpfovi i komedije s Budom Spencerom nisu dolazili u obzir, jer jednom kad sam vidio Schwarzeneggera kako neumoljivo drobi ljude golim rukama, više nije bilo nazad.

Stari mi je usred najružnijih scena oči prekrivao rukama pa sam propustio onu kultnu u kojoj si Arnold skalpelom vadi vlastito oko. Svejedno, bio sam zapanjen, oduševljen, prestravljen.

Imao sam devet i zauvijek sam postao ovisan o robotima.

Zato sada, 27 godina kasnije, uvrijeđeno frkćem nosom dok s kćerkom ulazim u Cinestar u Avenue Mallu. Jer vremena su se promijenila, karte smo naručili online, nema redova pred smrdljivim kinima, nema telefonskih govornica, ni gembača u Blatu. Umjesto toga beskontaktno plaćanje, Cola iz aparata i sterilne, preklimatizirane dvorane u shopping centrima.

Čak nisam smio birati ni film. Neki će reći - i bolje da nisi.

- King Kong? Wolverine? nagovaram malenu dok smo nasamo.

- Da ti nije palo na pamet - zabranjuje supruga s balkona.

- Nema još ni četiri, curica je i gledat ćete Štrumpfove. Baš mi treba još jedan geek u kući - govori.

Inače, odavno smo se podijelili, ona i ja.

Ja ću je voditi u kino i na tečaj robotike, ona u kazalište lutaka i na ritmiku. Trljam ruke kao Gargamel, dok njih dvije gledaju razne Palčice, Crvenkapice i Hello Kittije, ja ću malenu obraditi makar za Čuvare galaksije.

Malo morgen.

- Tata, samo Štrumpfovi dolaze u obzir, neću gledati one tvoje lasere i svemire - kaže mi dok biramo predstavu.

I tako je i bilo. Prihvaćam poraz, idemo gledati male plave slatke gnomove kako plešu po šarenoj šumi. Prljavi hipiji, ako pitate mene, sigurno će završiti na Filozofskom kad odrastu.

Mama preventivno daje upute prije polaska.

- Ne daj joj da skače uokolo. Nikakve 3D naočale. Nek ne jede slatko. Polako s kokicama. Ništa gazirano. I ne, ne zanima me po stoti put tvoja priča o gemištima i Terminatoru, tužaljke sačuvaj za pivo s frendovima, rafalno mi recitira.

- I izvještavaj me stalno je li sve u redu - kaže na kraju.

Crtić počinje i odmah tipkam ženi: sve je super. Iako uopće nije.

Prvo, stolice su klinki prevelike, potonula je u jednu kao merkat u pijesak. Do kraja crtića držim je u krilu, a ona cupka, plješće, pleše i smije se. Upala mišića zagarantirana.

Nismo ni sjeli, a već smo prosuli kokice. Izgubili smo slamku od soka.

Dvaput izlazili na WC.

Mobitel mi je zvonio valjda osam puta, dvaput jedan urednik, dvaput drugi, dvaput frend, pa mama i na kraju još i jedan ministar. Trebao sam čini mi se uzeti nekakvu izjavu od njega, ali na kraju nisam jer #štrumpfovi.

Na kraju sam uspio i zadrijemati, a mala me trese za ruku i krene prepričavati crtić. Ona je uživala, oči su joj velike i sjajne.

- I onda je Azriel skočio... a Gargamel je... i Štrumpfeta je... a Trapavi je...

- Suuuuper. Nego, znaš, kad je tvoj tata bio mali, onda je išao gledati Term...

- Tata, nemoj se ljutiti, ali to si mi sve već pričao, zakoluta očima, radije stisni gas jer navečer je strašna Mumija na TV-u.

Ipak je moja, kažem si u bradu.

Tagovi

Izdvajamo