Kad si otac malene djevojčice, brzo postaneš skroman. Ne tražiš puno od života. Pišeš malom Isusu za Božić, i svaki put pismo je sve kraće.
- Evo, ako može, da mala ne kuri 39,5 svaki vikend. I ako baš ne moram, da ne organiziram čajanke s plišancima triput dnevno. Ne, nije fora kad mi se nalakiraju nokti. I ako noćas u mraku opet bos nagazim na odbjeglu Lego kocku, molio bih da moja smrt bude brza i efikasna. Invalidska kolica, hranjenje na sondu i guska u krevetu? Ne mogu ja to - pišeš pun strepnje.
Nadalje, ne bi bilo loše da je sa šesnaest ne odvede prvi tetovirani mangup na motoru. Da barem jednom mjesečno pojede sve povrće s tanjura. Da ne sluša One Direction. Okej, njih još i može, ali kod Eda Sheerana povlačim crtu.
- I na kraju, evo, ako smijem budan sanjati, da jednom, ako nije problem, samo jednom ove godine, ispunim želju supruzi i odvedem je na taj neki koncert o kojem ne prestaje pričati već mjesecima. Bio sam dobar, bejbi Đizuse, nisam prošli vikend iš’o lokat s ekipom kad su me zvali, čak sam i momačku otkazao, ne zviždim za komadima na ulici kao bauštelac, preko trajnog naloga redovito uplaćujem za gladne u Africi. Može li taj koncert, ha?
Može, kako ne bi moglo, kaže Đizus. Bio si dobar, redovito pozdravljaš susjede, ne buljiš u mobitel dok hodaš po ulici, a i onog svojeg starog psa uvijek spašavaš kad slijep odbaulja iza radijatora u stanu.
I dođe tako subota, Gibonni je bio u pitanju, dragi čitatelju, spremno sam za to žrtvovao večer Star Warsa (orginalna trilogija u UHD formatu). Karte su mi v žepu, kćer (4,5 godine) otpravili smo punici na all inclusive vikend (poznati “pidžama party - kolač - crtić - omiljena slikovnica” luksuzni aranžman). Žena mi se dotjerala, a s malom smo spakirali i sirupe i toplomjere i čepiće i 17 vrsta vitamina, samo za slučaj da neka nebeska komisija nije uzela moje pismo u reviziju pa poništila uvjetnu slobodu.
Izbjegnemo gužvu, dođemo na vrijeme, stigli smo i piće podignut na šanku, zauzmemo mjesta na tribini, i samo što je Gibonni izašao na stage, ženi zazvoni mobitel.
Da pogodim...
- Nisam htjela kvarit zabavu, počne punica tipkat na Whats App... ali mala sad već kuri 38, to ipak moram prijaviti, samo me zanima s kojim od ovih silnih sirupa da krenem?
O sudbo kleta, živote robijo, nesretnik sam od rođenja, svi pjevaju, ja ne čujem, i skitnica sam, a daljine me vuku...
Deset vikenda bili smo doma s njom, pazili je, mazili, ja sam dramio oko svakog kašljucanja, a mala uvijek zdrava ko dren. I baš sada gori ko parna peć na Titanicu. Bang!
Nije Gibo stigo ni pozdravit publiku kako spada, a ja u drami.
Idemo odmah ili da bar prve tri poslušamo?
Što ako otiđemo, a ona više ne bude imala temperaturu, jer prolazna je viroza, ne bi se to prvi put dogodilo? A što ako ostanemo, a ona mora na hitnu u Klaićevoj?
Punica srećom razumna, hladna ko špricer, smiruje situaciju.
- Ostanite na koncertu, dala sam joj sirup, temperatura pada, to je samo virozica. Osim ako ste u međuvremenu diplomirali medicinu, ne možete joj puno trenutno pomoći.
Okej, ostat ćemo još deset minuta, pa još deset, kažem si nesigurno.
E moj Gibo, mislim si pritom, ne znaš ti kako je to kad se prelije pjat, kad se vonj od nevoje u zraku ćuti.
Što želim reći? Ne postoji priručnik o roditeljstvu koji je predvidio ovakve situacije. Gdje je ta granica? Jesi li dobar roditelj ako si jednom godišnje odlučio da nećeš otpisati to malo od prijašnjeg života, koji si predao djetetu, kao Todorić nedavno jednim potpisom sve od Agrokora državi? Ili zapravo paničariš bez razloga? Mala je na toplom, u brižnim bakinim rukama, ne bi drugačije bilo ni da je s nama. Snižavaš temepraturu, kuhaš čaj, brišeš nos.
Ostali smo do kraja. I naravno da jednom kad smo došli po nju kod punice, ona je spokojno i bez temperature spavala u krevetu.
Odlazimo kući, polegnemo je među nas, a ona se probudi. Zagrli nas i nevino pita: Kako je bilo na koncertu? Jel’ pjevo 'Ovo mi je škola'? Ta mi je omiljena.
Je, pjevao ju je, mala. I tateku je postala draga.