Moraju li lokalni i državni dužnosnici platiti za pogreške svojih suradnika ili sustava koji predvode? Ovakvo pitanje bilo bi besmisleno u Njemačkoj ili posvuda u Skandinaviji, jer se pozitivan odgovor podrazumijeva sam po sebi, ali ne i u Hrvatskoj. Dovoljno je pitati dvojicu važnih političara, koji su prošli tjedan pokazali eklatantan manjak samokritike - ministra zdravstva Milana Kujundžića i riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela.
Na političkoj sceni dva politička suparnika pokazala su identičnu neodgovornost, iako su obojica posredno povezani s događajima u kojima su ljudi izgubili život.
U svibnju prošle godine Vera Begić Blečić, riječka pročelnica dijela gradske uprave za sport i tehničku kulturu, pobjegla je s mjesta nesreće u službenom automobilu Grada Rijeke, nakon sudara s majkom petero djece, a poslije se otkrilo i da je bila alkoholizirana. Ali, unatoč bijegu i pijanstvu, njezin šef Vojko Obersnel i stranka SDP tada je nisu maknuli s javnih funkcija, što treba biti moralni imperativ za svakoga tko se bavi politikom. Zbog toga je Obersnel danas politički odgovoran za zlo koje je prošli tjedan izazvala Vera Begić Blečić, kada je pijana autom ubila čovjeka. Da ju je prošle godine maknuo, danas nitko ne bi imao pravo pozivati ga na političku odgovornost, međutim sada se otvara ovo pitanje. Političari moraju odgovarati kada štite one koji krše zakone, iako je to u SDP-u prije iznimka nego pravilo.
Ivica Račan je prisilio Milana Bandića na (privremeno) povlačenje s položaja zagrebačkog gradonačelnika kada je pijan izazvao prometni udes i pokušao pobjeći. Zoran Milanović nije napravio niti to kada je Radimir Čačić skrivio smrt dvoje mađarskih državljana. Premda je Čačićeva krivnja bila neupitna, Milanović ga je postavio za potpredsjednika svoje vlade i štitio do pravomoćne presude.
Napokon, Davor Bernardić je u ožujku 2016. ulovljen kako vozi pijan. Napuhao je 0,94 promila, ali ga je policija zaustavila prije nego što se - poput riječke pročelnice - zabio u nekoga. Upitan o tome treba li Bernardić snositi sankcije Zlatko Komadina tada je rekao: “Ukorit ću ga”.
Srećom po SDP, a nesrećom po Hrvatsku, ima toga i na drugoj strani.
Možda će s ukorom proći i ministar zdravstva Milan Kujundžić, koji ne osjeća političku odgovornost zbog smrti Mattea Ružića, koji je izdahnuo jer u Zaprešiću nije uspio dobiti liječničku skrb. Iz Plenkovićeva kuta gledanja “čeka se još cjelovito izvješće obdukcijskoga nalaza Zavoda za sudsku medicinu i tada ćemo tek, na temelju potpunih argumenata, moći u cijelosti i meritorno komentirati ovaj slučaj u Zaprešiću”.
U stvarnosti, Kujundžić treba odstupiti jer je, prema službenim podacima Eurostata, Hrvatska jedina država u kojoj je posljednjih godina broj smrti koje su se mogle spriječiti narastao, a prema udjelu smrti koje su se mogle izbjeći boljom zdravstvenom skrbi (tzv. amenable deaths) nalazimo se na 20. mjestu u EU - iza baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske, Mađarske i Slovačke.
Zaprešićka tragedija predstavlja zadnji čin u dugogodišnjem tragičnom vođenju zdravstvenog sustava i nitko ne misli da će smjena aktualnog ministra izazvati ekspresne pozitivne promjene. Međutim, kada su svi parametri slabi, a smrt uzima danak jer je sustav naopak, odlazak ministra zdravstva je nužnost.
Da među njim nema svjetonazorskih razlika, HDZ i SDP bili bi lice i naličje iste medalje.