Za razliku od razbojnika, kojemu je nasilje ponajprije svrha pri ostvarivanju kriminalnog čina, huligan je obično percipiran kao nasilnik iz obijesti, divljaštva, asocijalno shvaćenog pojma slobode. Takva huligana je književnost znala prikazivati kao romantična buntovnika, kao borca za neku hajdučku pravdu, paladina protiv institucionalnog tlačenja, koji “klin klinom izbija”, koji privija “na ljutu ranu ljutu travu”, kako je to slikovito prispodobio znameniti hrvatski lirik, autor “Liepe plavke”.
Bilo je, napokon, i velikih umjetnika čije je huliganstvo zagazilo u mračan zločin (pjesnik Villon, kipar Cellini, slikar Caravaggio…). Njihova zlodjela znaju izazvati simpatije, pa su i atributi zločinaca - obješenjak, mangup (nesreća) itd. - katkad korišteni kao nazivi od milja.
“Mladost-ludost” je uobičajena paternalistička isprika koja nasilje deklasira na puku nepodopštinu, s inačicama u raznim jezicima (prank, ragazzata, huncutság itd.). Za huligana su rabljeni i lokalni nazivi - gamen, scugnizzo, huncut... “Pripitomljavanju” pojma pridonio je i ruski pjesnik Esenin svojom “Ispovijedi huligana”.
Pisali smo ovdje, prije šest godina (ništa se u tom pogledu ne mijenja) da je huliganstvo gori prijestup od nasilničkog ponašanja, jer implicira otegotnu okolnost nikakva ili neznatna motiva. Za razliku od pijanstva ili inog drogiranja, koje nije olakotna okolnost nego zapravo eventualni pristanak na loše posljedice, huliganstvo bi se moralo tretirati kao eventualni umišljaj i biti otegotna okolnost pri težim kaznenim djelima, kao što su nanošenje težih ozljeda, unakazivanje, izazivanje trajnog invaliditeta - a svime time su se u Hrvatskoj ukaljali huligani predstavljeni kao “navijači”.
Ljestvica vrijednosti je - u društvenoj percepciji huliganstva - upravo suprotna evropskoj etičkoj tradiciji, uključujući dakako i kršćansku. Preko brutalnog huliganstva se prelazi kao preko neke dosadne sezonske prehlade. “Slučaj” Luke Ritza i nagrade po njemu nazvane, ni po čemu usamljen, dovoljan je pokazatelj kako je i Vladi, i Saboru, i inim institucijama (uz rijetke iznimke) problem huliganstva deveta rupa na svirali.
Stvar se mijenja kad na red dolazi nogometno huliganstvo, maskirano kao “navijaštvo”. Tu su, naime, u igri moćni ekonomski interesi, ne samo nogometne organizacije, nego i medijskih koncerna, poglavito onih koji na prijenosima trže marketing, pivarske industrije, dalje da ne nabrajamo. Osim toga, nogomet služi svemu društvu, a osobito srednjoj i nižoj klasi, kao plauzibilna evazija od svakodnevne frustracije, kao ventil pri kojemu se i trajno izrabljivani gubitnici mogu barem na dva sata, i još nekoliko sati poslije toga, osjećati kao pobjednici, kao dionici trijumfa, nadahnuti se euforijom bez kemijskih opijata (ali ne i bez zarade onima koji ih opijaju tom iluzijom pobjede i moći).
Ugroze li se ti tokovi novca i društvenog utjecaja - pokreću se lobiji, koji poznaju sredstva nagovaranja, koji znaju da “medena riječ i gvozdena vrata otvara”, ali pamte i da je “batina iz raja izašla”. I da omogućuje u boljem slučaju nebesku viziju zvijezda a u nešto goremu i izravan put Petru.
Zašto naivno vjerovati da su huliganstvo i lobiji dva odvojena kolosijeka, kada je interakcija više nego logična?
Veza između najžešćih navijačkih skupina i najmračnijeg kriminala nije tako rijedak fenomen. I jedan Arkan je dugo bio medijski percipiran kao mangup, eventualno huligan, vođa Delija… Je li nužno objašnjavati o kakvoj je formi svijesti riječ u zemlji gdje je melos koji pronosi njegova udovica i dalje rado slušana i kupovana roba, pobjednica na kulturalnoj fronti, ne mareći što je vojska pokojnog muža potučena na vojnoj?
Veze huligana, poglavito “nogometnih”, i ekonomsko-političkih moćnika nisu tajna, od Sicilije do Rusije. Aleksandr Šprygin, vođa ruskih navijačkih “delija” izbačen iz Francuske, lik je s fotografija na kojima figurira zajedno s Vladimirom Putinom, a istodobno i vođa desničarskih ekstremista koje režim ne samo tolerira (nije li se režim u Beogradu služio Arkanom kao egzekutorom?). Sam Šprygin, kojemu također nisu strane “orjunaške” geste (ruka podignuta kao na Alci, urlici “Sieg Heil!” i “Rusija Rusima”), u intervjuu moskovskom Kommersantu čisto i bistro kaže: “Navijači su moćno sredstvo snage vlasti.
Država je već od nekog doba shvatila da su navijačke udruge najmasovnije i najdomoljubnije.” Na “navijačima” i na tom tipu zajedništva utemeljeni su ondje Naši, Stupajmo zajedno, Mlada garda… Među razbijačima i povremenim ubojicama u crnome, koji se u Francuskoj javljaju kao “casseurs” a i drugdje kao “black block”, teško je naći nenavijača. Mehanizam pripadanja je, napokon, barem sličan. Kao i njihova međunarodna suradnja, iskazana i u St.-Etienneu.
Licemjerno je kada se protiv njih ide s pozicija lobija koji ih koriste, prozirno je kada se poziva na pooštrenje zakona koje upravo lobiji demonstrativno ne primjenjuju.