Zagreb, jesen 2040. godine.
Stari se oko tri ujutro smjestio u poderani i prašnjavi naslonjač uz prozor jednog stana u zgradi na uglu Jurišićeve i Draškovićeve ulice i čekao napeto zureći u mrak. Noć je bila bez mjesečine, neuobičajeno svježa za rujan. Pomislio je ustati i potražiti nekakav kaput ili deku u nekome od napuštenih stanova, ali je naposljetku odustao naslućujući kako bi ga san prevario da se utopli. I inače su mu se kapci sklapali, kratko je i zaspao kad je na istoku zarudjelo iznad krovova. Iz plitkog sna prenulo ga je gotovo nečujno kuckanje papaka na asfaltu.
Trepnuo je i kratko se stresao da se razbudi, približio oko optičkom nišanu. Kad ga je ugledao, gotovo mu se oteo uzdah zadivljenosti. Jelen kojega je dugo, mjesecima vrebao, zreli, krupni mužjak raskošnih rogova, u praskozorje je došao na pojilo i oprezno se osvrtao njušeći zrak. Stari se uplašio da je otkriven. Na trenutak su ga ispunili neobjašnjiva strava i uzbuđenje, no trenutak kasnije bio je opet sasvim miran i usredotočen ciljajući u široka, mišićava jelenska prsa. Zaustavio je disanje i lagano povukao okidač. Hitac je odjeknuo kao grom golemim praznim prostorom rastjerujući jato vrabaca na gaju lijeske što je rastao između razbijenih granitnih ploča na Trgu burze.
Jelen je sekundu ili dvije bio nepomičan, kao neozlijeđen, stajao je uspravljen, ponosan i besmrtan, prije nego što se srušio s metkom u srcu, pljusnuvši glavom i rogovima u mutnu zelenu vodu nekadašnje fontane ispred zgrade Hrvatske narodne banke. Stari je gore na prozoru zaurlao. Kriknuo je neartikulirano, kao životinja, u čudnoj mješavini preneraženosti, veselja i očaja.
Bijeli je dan svanuo dok je oštrim nožem oderao kožu i izvadio topli, pušeći drob jelena. Postalo je vruće pa je skinuo prvo jaknu, zatim i košulju. Jedna ga je lisica gledala iz visoke trave na početku Martićeve. Stari se uplašio da bi njegov plijen uskoro mogao privući i koju krupniju, opasniju zvijer te je požurio, premda su mu se sasušene i pjegave ruke tresle od umora. Neoprezno je porezao dlan i opsovao bezgrešnu Bogorodicu, ali ni zbog toga nije prekidao posao.
Rasklimana metalna kolica na kojima se kroz prljavštinu na ručki još nazirao crveni natpis “Konzum” napokon je natovario krvavim komadima pa se se obukao, obrisao nož i vratio ga u korice, a pušku prebacio ukoso preko leđa. Gurajući kolica pošao je razrovanom i zaraslom Ulicom Franje Račkog, pokraj tramvajskih kola broj sedamnaest što su zahrđala ostavljena na tračnicama.
Dolje na Trgu žrtava fašizma sreo je Ljubu s kojim je jednom davno, prije trideset i više godina, radio u Elektroprivredi. U prljavoj sokolskoj majici iz koje su izvirivala bijela koštunjava ramena okopavao je povrtnjak ispred Džamije.
“Kad sam čuo pucanj, pomislio sam da bi to mogao biti ti”, rekao je Ljubo uspravljajući se, naslanjajući na motiku i žudno mjerkajući kolica iz kojih je crveno kapalo po tlu. “To ćeš sve sam pojesti?”
“Ja i moja Stara”, nasmijao se Stari. “Do jednu ćemo košćicu oglodati.”
“Bogme, dobre zube imate”, odgovorio je Ljubo zavidno, a zatim se nečega sjetio: “Je li, da ne znaš možda šta je s poštarom Đukom? Nama sto godina nije došao”.
“Poštar Đuka, Bog s tobom!” zgranuo se Stari. “Pa još ga je proljetos jedan gladni medvjed napao. Jedva cipela od njega ostala.”
“Medvjed napao poštara Đuku!? A naše penzije!” jauknuo je Ljubo.
“Ljubo, daj budi ozbiljan, koje penzije? O čemu ti pričaš?” rekao je Stari razumno, a zatim virnuo vrt iza bivšeg kolege i predložio: “Dam ti jelenovu jetru za dvije glavice zelja”.
“Ajde, može”, složio se Ljubo.
Moglo je već biti i podne kad je Stari došao kući u Vrbanićevu. Stara je strugala korjenasto povrće za juhu i lijepo se obradovala lovini. Kako i ne bi, prošli su tjedni otkako su zadnji put jeli meso, konzervu svinjskog nareska što je tko zna kako ostao u jednom razbijenom i ispremetanom dućanu. Narezak nije naročito privlačno mirisao.
S rokom trajanja u ožujku dvije tisuće dvadeset četvrte više od šesnaest godina kasnije nije vjerojatno ni mogao bolje mirisati. Stari je uzeo na kuhinjskom stolu rezati meso i vješati ga na kuke da ga odnese u improviziranu pušnicu u susjednom stanu, a Stara je čučnula da starim novinama i triješćem potpali vatru u špaheru.
“Joj, pazi ovo!” uskliknula je nakon što je slučajno pogledala jedan požutjeli list. “Iz prosinca dvije tisuće sedamnaeste: ‘U Hrvatskoj je danas oko osamnaest posto stanovništva starije od šezdeset pet godina. Prvi put Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i njih spominje kao posebno ranjivu skupinu. Tako će se od Nove godine za zanemarivanje starih i nemoćnih članova obitelji - prekršajno kažnjavati.
Najmanja kazna bit će od deset tisuća kuna do četrdeset pet dana zatvora. Obitelj treba biti ta koja će brinuti i usmjeravati, a ne potpuno napustiti starije članove’, rekla je ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić”.
“Nada Murganić?” zaustavio se Stari režući jelenski but.
“Nemam pojma”, rekla je Stara. “Tko bi se sjetio svih ministarskih bena i bezveznjaka iz onih davnih vremena.”
Otprije dvadeset, trideset godina, kad smo još imali demografiju, obitelji, mlade i socijalnu politiku”, dodao je Stari. “Prije nego što su nam do kraja uništili privredu, opljačkali mirovine, djecu otjerali u inozemstvo i totalno iselili našu nesretnu zemlju, ostavljajući samo nas osiromašene i gladne osamdesetogodišnjake u pustim selima i gradovima.”
“Ajde, lijepo od njih da su se sjetili da nas zaštite”, zaključila je Stara gorko, gužvajući novinski papir. Gurnula ga je kroz vratašca peći i zapalila šibicom. “Puno će nam značiti riječi ministrice Nade Murganić jednom kad nas na ulici napadnu vukovi.”
“Ostavit ću ovo meso sutra za gulaš”, predložio je Stari podižući jedan komad.
“Valjalo bi ga preko noći staviti u pac s uljem i octom. Imam i brusnica gore u kredencu”, sjetila se Stara.
“Volim te”, rekao je Stari.
“I ja tebe, dušo”, rekla je Stara.