Ovih vrelih dana kad na 35°C očajno žudimo za oblacima i kišom, sjetila sam se škura na vikendici. Muž mi je Šveđanin koji godinama nije shvaćao zašto ljeti u toku dana škure na kući držimo zatvorene. Za sjevernjake, prozori su samo izvor svjetla, a ne i topline. Trebalo je da sam iskusi što se dogodi kad škure ostanu danju otvorene - da noću ne može spavati u pregrijanoj sobi. Zato na Mediteranu ljeti i živimo u polumraku. U Švedskoj naime uopće nema škura, rijetko platnenih roleta, često čak ni zastora.
Ali njima je ljeto ove godine počelo već u svibnju s neuobičajeno visokim temperaturama. Veselili su se kao djeca, no uskoro im je prisjelo jer su temperature narasle do najviših otkad se u toj zemlji uopće mjere. Zatim su, kao i kod nas ljeti, počeli harati požari. Brojni, veliki požari koji se nisu dali ugasiti i za koje službe nisu uopće bile pripremljene. U jednom trenu buktalo je pedesetak požara i morali su pozvati susjede u pomoć. I tako su ovi sjevernjaci shvatili da toplina nije uvijek poželjna. Kad mi je muž napokon naučio zatvarati škure pa više ne moram provjeravati, ispalo je da bi ih trebalo uvesti i u Švedsku.
Naravno, nije Švedska jedina pogođena vrućinom, cijela sjeverna hemisfera zahvaćena je neviđenim toplinskim valom s afričkim temperaturama. Kad gore šume u Švedskoj, a krave u Alpama umiru od žeđi, u Grčkoj od požara strada više od 90 ljudi, u Španjolskoj i Portugalu temperature premašuju čak 40°C, a u ostatke Europe su blizu toga - da ne spominjemo Kaliforniju, Japan ili Alžir - teško je nastaviti bezbrižno odmahivati rukom na spomen globalnog zatopljenja. Zbog toga bi ovo ljeto moglo biti ljeto našeg triježnjenja u vezi s klimatskim promjenama...
Čitamo da švedski vatrogasci nisu bili pripremljeni ni opremljeni, grčki pak nisu bili organizirani, kao ni švicarski seljaci koji poje žedne krave. Zapravo, kao da nitko nije očekivao vrućinu čije će posljedice na primjer za poljoprivredu, migracije i politiku biti sigurno dugoročne.
No, je li to doista tako? Jesmo li neinformirani ili samo nezainteresirani? Jer ako smo išta znali, znali smo da su na djelu klimatske promjene, bez obzir vjerovali ili ne da ih izaziva ljudski faktor, odnosno pretjerana emisija CO2 u atmosferu. Već desetljećima stručnjaci upozoravaju na efekt globalnog zatopljenja i njegove posljedice. Pa kako je moguće da smo ovog ljeta ipak iznenađeni? Jesmo li možda povjerovali da je u pitanju pretjerivanje stručnjaka i da ne može biti baš tako strašno kako predviđaju?
U obranu zapanjujuće nezainteresiranosti spomenimo apstraktnost problema. Da, desetljećima slušamo o ozonskoj rupi i emisiji CO2, o stupnjevima zagrijavanja, otapanju ledenjaka, nestanku pingvina. Uzmimo navod iz najnovije studije o klimi, kako se “veliko izumiranje na prijelazu iz perma u trijas, u kojem je nestalo više od 96% svih morskih vrsta te preko 70% kopnenih kralježnjaka, dogodilo pri porastu temperatura za 8ºC”. Pingvini? Perma? Trijas? Ali zaboga, kakve to veze ima s našim svakodnevnim životom? Ovo je tek mala ilustracija kako je upravo nemogućnost povezivanja osobnog iskustva s općim, previše apstraktnim fenomenom dovela do toga da ove informacije, čak i kad su istinite, nisu naša realnost. Ni protivnici dokaza o globalnom zatopljenju nisu mirovali, nego su se trudili posijati sumnju, o čemu izvanredno piše Naomi Klein u knjizi “Ovo mijenja sve”.
Ne treba isticati da je ključ za rješenje u rukama političara, zato je veliki uspjeh bio Pariški sporazum o klimatskim promjenama iz 2015. kojim se zemlje potpisnice obavezuju da će emisiju CO2 ograničiti na 1,5 - 2 C. Izlazak SAD-a odnosno predsjednika Trumpa iz sporazuma neoprostivo je neodgovoran čin. Njegov poznati tvit o klimatskim promjenama još iz 2012. glasi: “Koncept globalnog zagrijavanja stvorili su Kinezi da bi američku ekonomiju učinili nekompetitivnom”. Ovog ljeta klimatska katastrofa postala je stvarnija, a vijesti katastrofične: zemlji prijete temperature kakvih nije bilo dulje od milijun godina, preživjet će samo dio čovječanstva, itd. Međutim, ispitivanje javnog mnijenja u Britaniji pokazuje da iako 90% građana prihvaća da se klima mijenja, samo je četvrtina njih zabrinuta zbog toga. Ostali će se zabrinuti kad im doslovno bude gorjelo pod petama. Lakše je ići linijom manjeg otpora pa čak i ignorirati upozorenja ako je istina neprihvatljiva. Osim toga, teško je povjerovati da sudbina planeta ovisi o dnevnim odlukama baš svakog informiranog pojedinca.
U ovoj klimatskoj realnosti, bez obzira na odluke političara, nemamo više vremena za samozavaravanje. Poput svih drugih organizama i ljudi moraju se prilagoditi ili odseliti ili će izumrijeti, piše povjesničar Philipp Blom. Ali za razliku od njih, naša sposobnost prilagođavanja omogućuje nam da se ne prepustimo biološkoj evoluciji, nego da mijenjamo društvo. To je izazov budućnost, a uspjeh je neizvjestan, zaključuje on.