Prije nego što je postala gospođa Duffy, Deborah je bila moja najzabavnija prijateljica. Jednom se, na odmoru u južnoj Francuskoj, pretvarala da je novinarka Condé Nasta i osigurala nam ulazak na party Choparda, drugi put je za sve svoje prijateljice organizirala vikend na Ibizi kod nekog udvarača koji je slavio četrdeseti rođendan, a da mu nije niti najavila dolazak nepozvanih gošća. Ni u Londonu joj nije nedostajalo ideja - činilo se da gotovo svake večeri Deborah ima barem tri opcije za izlazak, od kojih je nerijetko birala sve tri.
Jednog se dana u njezinu životu pojavio Nigel i Deborah je poletjela visoko u oblake zaljubljenosti. Nedugo nakon njihova prvog zajedničkog vikenda u Nigelovoj rodnoj Škotskoj, u dnevnom ju je boravku dočekao veliki paket. Unutra je pronašla svoju omiljenu dasku za surfanje, obnovljenu i svježe obojenu, s ugraviranom porukom: “Will you marry me?” Uslijedili su dijamantni prsten i senzacionalna svadbena svečanost u jednom škotskom dvorcu.
Dok smo brisale suze promatrajući kako Deborah odmiče prema oltaru, bile smo uvjerene da gubimo prijateljicu. No, Deborah je ostala jednako prisutna u društvenom životu Londona, ako ne i više, sa statusom koji joj je davala titula gospođe Duffy. Unatoč svemu, trebala sam očekivati da će ovi dani u životu Deborah biti samo epizoda. Kada mi je ljetos objavila da napuštaju London, trebala sam joj smireno čestitati, a ne užasnuto komentirati da “selo nije za nju”. Što ja, uostalom, znam o Englezima i njihovu dubokom povjerenju u seosku provinciju o kojoj maštaju čim ugledaju osobu s kojom žele provesti život?
U posljednje dvije godine izgubila sam nekolicinu prijateljica i prijatelja u brežuljcima engleske provincije. Slikarica Georgea svoj je dom u središtu trendovskog kvarta Parsons Green zamijenila selom Passfield u istočnom Hampshireu i svakodnevno me obasipa fotografijama svoje djevojčice u njihovu prostranom vrtu, u igri s patkama i guskama koje šeću dvorištem. Novinar Neil sa svojom se obitelji odselio u Essex, u neko selo teško pamtljiva naziva. David se vratio u svoj rodni Kent jer ga je London počeo gušiti, a Louise je upravo u potrazi za kućom u njegovu susjedstvu.
Kada god čujem da se netko iz našeg društva povlači u provinciju, osjetim blagu ljubomoru. Njihov će život poprimiti obilježja engleskog sna - prostrane obiteljske kuće s dovoljno soba za veliku obitelj, pogled na brežuljke “zelene i ugodne zemlje engleske” i sve što dolazi sa životom u engleskoj provinciji - sajam hrane iz lokalnog uzgoja jednom tjedno, okupljanje u lokalnom pubu nedjeljom, škole senzacionalnih rejtinga, obično naslonjene na lokalnu crkvu.
Odlazak na selo podrazumijeva i pametnu računicu - prekrasna kuća sa šest spavaćih soba u najljepšim selima Engleske stajat će poput dvosobnog stana u elitnim dijelovima Londona. Lokalne državne škole u većini slučajeva bit će jednako dobre poput najskupljih privatnih škola u Londonu za koje treba izdvojiti barem dvadeset tisuća funti godišnje (oko dvjesto tisuća kuna). Kada se uspoređuje život u Londonu i engleskoj provinciji, čak i ako ovaj potonji uključuje svakodnevnu vožnju vlakom na posao, malo je toga što će prevagnuti u korist metropole.
No, život u engleskoj provinciji dolazi s tajnom: usrećit će samo autohtone Engleze. O tome bi detaljno mogla posvjedočiti Emilia, Talijanka iz Milana koja se, zbog ljubavi, iz centra Londona odselila u duboki Herefordshire. Isprva se divila svojem novom životu; njihovoj velikoj kući s vrtom, kojim je uzbuđeno trčao njezin trogodišnji sinčić. U centru sela Emilia je pronašla svoj omiljeni kafić u kojem poslužuju bolji doručak nego u centru Londona i knjižaru u kojoj se opskrbljivala knjigama.
Upisala se na satove pilatesa i počela pisati blog, nešto o čemu je oduvijek maštala. Nakon dva i pol mjeseca Emilia je shvatila da nema o čemu pisati; njezini su se seoski dani ponavljali tolikom sličnošću da više nije znala što je danas, a što je bilo jučer. Istodobno, njezin engleski suprug toliko je uživao u njihovu seoskom životu da mu Emilia nije imala srca reći da bi sve tog trenutka mijenjala za svoj jednosobni stan u Chelseaju, na bučnom Fulham Roadu, koji pršti životom.
U jednom poduljem telefonskom razgovoru Emilia mi je rekla da je život u engleskoj provinciji dobar samo za Engleze. “Ako ti rođenjem nije urođena ljubav prema vrtlarenju, šetnji u gumenim čizmama po kiši i vrtnim zabavama kod susjeda, ovdje nemaš što raditi”, rekla je. Na sreću, njezin sada petogodišnji sinčić pokupio je većinu očevih gena, uključujući riđu kosu. Dječačić s radošću pomaže tati u vrtu i igra ragbi na blatnom igralištu. Poznaje imena drveća i cvijeća te uživa u dugim šetnjama bez obzira na vremenske uvjete. Emilia potajno okreće očima, svakog tjedna izmišljajući razne obveze u Londonu kako bi otišla na ručak u Cipriani sa svojim gradskim prijateljicama, u štiklama za koje ne postoji pogodno tlo u Herefordshireu.
Kako bi nam predstavili svoj novi život, Deborah i Nigel nedavno su nas pozvali u svoj novi dom u Oxfordshireu. Chipping Norton ne samo da ima sočne brežuljke i dobre škole nego i šminkerski privatni klub Soho Farmhouse te pubove u kojima se okuplja toliko važnih Britanaca da su britanske novine osmislile naziv Chipping Norton. Kada se ne igra sa svojom djecom u vrtu u kojem uzgaja vlastito povrće, Deborah uređuje njihov novi dom ili vježba jogu u svojem kućnom studiju s pogledom na voćnjake. Jednog kišnog jutra pridružila sam joj se kada je pratila djecu u školu.
Ovdje se već okupilo nekoliko desetaka mama, u casual chic odjeći koja je naglašavala njihovu vitku liniju s potpisom pilatesa. Iako su djecu već otpratile u školu, nisu odlazile iz školskog dvorišta, baš poput Deborah, koja je nepomično nastavila čavrljati iako je zvono označilo početak školskog sata. Kada sam joj predložila da se vratimo kući, ušutkala me: “Ne mrdaj. U školu su se upravo upisale kćeri Jamieja Dornana i sada svaki dan čekamo da ih dovede u školu”. I doista, lijepi lik Christiana Greya iz filma “Pedeset nijansi sive” uskoro se pojavio na vratima školske zgrade, šarmantno pozdravivši okupljene mame. Deborah se zadovoljno osmjehnula: život na selu pun je iznenađenja. A ovo je tek početak.
Kolumne i intervjue Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI.