Način ocjenjivanja kod nas je perverzna distorzija sustava koja ne samo da uništava smisao obrazovanja, psihu učenika i socijalnu koheziju među njima, nego i odnose unutar obitelji, što se onda prenosi i na posao. Rekao je to poznati sveučilišni profesor komentirajući tekst Jutarnjeg lista o posljedicama pomame za odličnim ocjenama kao ključnom uvjetu za upis u “najbolje” srednje škole, u pravilu gimnazije.
Upisi u rezerviranih dvije tisuće razreda su u tijeku, odvijaju se prema nemijenjanim kriterijima i agonija za 40 tisuća učenika i roditelja traje mjesec i pol (od 25. svibnja do objave rezultata 13. srpnja). Zašto agonija? Zato što od petog osnovne pa sljedeće četiri godine treba prikupiti što više zaključnih petica koje se uoči upisa u srednje pretaču u bodove, a učenici bodovima međusobno konkuriraju na rang-listama škola. Čemu lov na 5,0 i zašto sustav godinama tolerira agoniju ovakve upisne politike bazirane na prosjeku ocjena? Talentirani učenik s jednom četvorkom u našem sustavu nije dovoljno dobar za upis u barem deset “elitnih” gimnazija. Mogao je biti u kvoti najboljih da je u osnovnoj uspio preskočiti kozlić, podići se dovoljan broj puta na ručama ili popeti se dovoljno brzo na uže. Ali nije i zato ga je sustav kvalificirao u nedovoljno dobrog za tzv. najbolje gimnazije.
Pritom država za svoje srednje škole nije propisala nikakve kriterije koji bi roditeljima i djeci jasno objasnili zašto je jedna gimnazija ili strukovna škola bolja od druge. Razgovor s roditeljima završenih osmaša zato počinje potpuno nerelevantnom izjavom - “Sugerirala sam joj da upiše tu i tu gimnaziju jer su mi svi rekli da je najbolja”. Kada postavite pitanje roditelju što je po njegovu mišljenju dobra škola, najčešći je odgovor taj da upisuje samo učenike s 5,0. Takav je odgovor potpuni promašaj jer kvaliteta srednje škole ovisi o nizu faktora, a samo jedan od njih je izvrsnost učenika u prethodnom obrazovanju, koja je ionako vrlo upitna. Uostalom, ogroman postotak osnovnoškolskih superodlikaša taj trofej gubi već u prvom srednje, gdje se prosjek uredno spušta na vrlo dobar. S druge strane, je li uopće moguće očekivati da je 15-godišnjak jednako talentiran za fiziku, povijest, matematiku, glazbeni, biologiju, hrvatski i engleski? Ocjena odličan iz svih predmeta može biti odraz navike učenja, a nipošto stvarne zaljubljenosti u sve predmete i njihovo potpuno razumijevanje.
Znanstvenici iz područja obrazovanja prije mjesec dana su objavili preporuku prema kojoj treba ukinuti iskazivanje općeg uspjeha u odgoju i obrazovanju RH. “Opći uspjeh izračunat kao prosjek zaključnih ocjena ne ukazuje na jake i slabije strane učenika, njihove interese i potencijale i nije valjan pokazatelj onoga što pojedini učenik jest. Stoga nije opravdano korištenje općeg uspjeha pri upisu u srednjoškolsko obrazovanje”, poručili su. Njihovu su preporuku, baziranu na rezultatima istraživanja na ogromnoj populaciji djece, prenijeli svi mediji, no obrazovna politika nije trepnula. Prije dvadesetak godina praksa u obrazovanju bila je ipak nešto drukčija: ako bi se na temelju znanstvenog istraživanja donijele određene preporuke, one bi bile razmotrene barem pro forme. Okupile bi se znalačke glave, proučile preporuke znanstvenika i donijele zaključke ide li se u promjenu ili ne. Danas bi se znanstvenici iz područja obrazovanja trebali pitati čemu služe njihova istraživanja ako ih se ne koristi u svrhu za koju su napravljena, a ta je doprinos poboljšanju obrazovnog sustava.
Jedan od uzroka upisne agonije jest i nedostatak relevantnih informacija koje bi učenicima mogle pomoći u izboru buduće škole. Posljedica toga jest što se odluka o izboru škole broj 1 (na listi odabira) svodi na tri najčešća faktora: prvi je “tamo mi ide prijatelj”, drugi je “ta mi je blizu” i treći “tu me neće forsirati s matematikom i fizikom”. Prethodnica te odluke ponovno se svodi na bodove, imam li ih dovoljno ili ne. Pritom se zbog takve upisne politike godinama u sustavu razvija devijacija zvana bodovi na zdravstvene poteškoće. Liječnička struka odavno upozorava na sustavni porast učenika s popisom bolesti koje donose dodatne bodove za upis. Osim na temelju njih, bodovi se povećavaju i na temelju rezultata koje je učenik ostvario na natjecanjima školskih sportskih društava. Pravo na dodatne bodove ostvaruju na temelju službene evidencije o rezultatima održanih natjecanja. Precizirano je i kojih 14 sportova ulazi u vrednovanje. Apsolutno pozitivna činjenica bavljenja sportom među mladima postaje nakaradna u slučaju kad učenik A uspijeva bodovno nadmašiti učenika B pri upisu u gimnaziju zahvaljujući rezultatima natjecanja iz streljaštva. Pritom se zaboravlja pitanje diskriminacije onih u područjima koja nisu ni blizu omogućiti djetetu bavljenje ikakvim sportom. Obrazovna politika nikada se nije pokušala pozabaviti ni pitanjem zašto bolji učenici preferiraju gimnazijske programe. Gimnazijalac bez fakulteta je osoba bez zanimanja, pa je studij neminovan slijed. Podbaci li gimnazijalac iz bilo kojeg razloga i ne upiše studij, on je u smislu službenog obrazovnog dokumenta nitko i ništa. Paralelno, ukupnim brojem upisnih mjesta prednjače strukovne četverogodišnje škole s 40-ak posto kvote, naspram gimnazija, čija su se mjesta podigla zadnjih godina na sadašnjih 25 posto. Dok 99 posto gimnazijalaca izlazi na državnu maturu, svjesno da bez nje nema upisa na fakultet, isto čini, iako nemaju tu obvezu kao gimnazijalci, i više od 80 posto učenika strukovnih škola. Činjenica da je državna matura ipak prilogođenija gimnazijalcima jedini je razumljiv razlog preferiranja tih škola.
Strukovne škole tradicionalno su zapostavljene u odnosu na gimnazije (koliko je čest izraz “elitna strukovna škola”?), što je nepravda jer su se u mnogim sredinama upravo one pokazale famoznim asimilatorskim prostorom zato što u sprezi s lokalnim poduzećima ostvaruju pretpostavku za zapošljavanje u struci. Državi, poznato je, ne nedostaje diplomiranih ekonomista, pravnika i novinara, ali nedostaje školovanih konobara. Dok se kvota za upis na studije ekonomije broji u tisućama, upisna kvota u programe konobara svodi se na desetice, iako su svake sezone među najtraženijim radnim kadrom. Još prije nekoliko godina ravnatelji strukovnih škola koje učenicima nude program mesar lupali su glavom o zid. Nezainteresiranost mladih da upišu to zanimanje dovelo je do ideje da se naprosto promijeni naziv programa mesar u nešto što bi zvučalo privlačnije. Rasprava je i toga puta dovela do toga da se nije napravilo ništa, osim što su prirodnim putem ovakvi programi - da ne govorimo o obrtničkim zanimanjima - postupno ukidani. Zato danas nemamo kuhara, konobara, mesara, ni majstore gro profila, ali imamo 30 posto više upisnih mjesta na fakultetima nego što je kandidata. Postali smo, očito, država studenata, pa i onih poput medicinsko-laboratorijske dijagnostike koji po završetku studija nemaju mogućnost zaposlenja jer im država ne priznaje struku čije je školovanje uredno financirala. Sustavna povezanost na relaciji koja bi morala biti prirodna, a riječ je o srednjim školama, fakultetima i poslodavcima, i dalje ne postoji, postoji samo umjetno formiran sustav ocjenjivanja i bodovanja. Nešto o tomu javno je rekao poznati peterostruki oskarovac, varaždinski maturant Ilija Srpak. Ciljajući na srednje školstvo, spomenuo je da ono jedino forsira prosječnost, iz čega se samo poneki uspiju izvući zahvaljujući posebnom trudu pojedinih profesora. Iako je bilo famozno vidjeti kako njegovo dijeljenje packi obrazovnom sustavu i odnosu države prema njemu (“zadnja rupa na svirali”) predsjednica države i ministrica obrazovanja prate pljeskom, ono što bi jednako zanimljivo bilo čuti jest da kritiku sustavu daju oni na kojima je glavna odgovornost. Učitelji, međutim, i dalje šute i trpe, uz tu i tamo pokojeg junaka koji pusti glasnice kad mu situacija stvarno dođe do grla. Takvima, nažalost, rijetko tko zaplješće.