Kao i puno puta dosad, arogantna hrvatska javnost nije se ni osvrnula na nedavni događaj koji je dobrano potresao ono što zovemo “regija”. Naravno, radi se o odluci Europskog vijeća da se ne otvore pregovori o članstvu Sjeverne Makedonije i Albanije. Odluci koja duboko kompromitira Europsku uniju, kao instituciju kojoj se može vjerovati koliko i Donaldu Trumpu, ali i odluci koja dovodi Hrvatsku u užasno neugodnu poziciju.
Jer – htjeli ili ne – Hrvatska se nalazi u “regiji”, a potresi koji mogu uslijediti jer je pseudoliberal Emmanuel Macron, kako bi pokazao da utječe na europsku politiku, pogazio sva obećanja koja je EU dala Makedoncima i Albancima, možda se neće osjetiti u Danskoj i Portugalu, ali ovdje sigurno hoće. Tek će se vidjeti kolikog intenziteta.
Jedno je sigurno, Europska unija potvrdila se kao nevjerodostojna zajednica koja gazi vlastita obećanja. Još gore, EU ovakvim odlukama otvara vrata regije Rusiji, Turskoj i Kini, a možda i novim ratovima. Sve to moglo se spriječiti jednostavnom odlukom o otvaranju pregovora sa Skopljem i Tiranom, ali Macron je odlučio zakuhati kašu, koju će sada drugi morati pojesti.
Simbolično značenje
Odluka o početku pregovora o članstvu ne znači i članstvo, nego u prvom redu ima tek simbolično značenje kako bi se iskazalo priznanje za postignuto i potaklo te zemlje na dug i naporan proces pristupanja država kandidata EU. Izgleda da se srame i vodeći europski političari: “Niste vi krivi, mi smo. Vi ste obavili svoj posao, mi svoj nismo”, poručio je građanima Albanije i Sjeverne Makedonije predsjednik Europskog savjeta Donald Tusk. “Ja mislim da je to povijesna greška”, upozorio je Jean Claude Juncker, koji se oprašta od dužnosti predsjednika Europske komisije. I hrvatski premijer Andrej Plenković zaključit će kako je razočaran jer su “ove dvije zemlje to zaslužile zbog reformi koje su provele i zbog kriterija koje je Europska komisija postavila i koje su zadovoljile”.
To što govore Juncker, Tusk i Plenković svodi se na činjenicu da su Makedonci pristali promijeniti čak i ime države kako bi umirili Grke, što je uvjetovao Bruxelles. Usto su postigli unutardržavni konsenzus s Albancima, a vlada Zorana Zaeva čisti korupcijske afere njegova prethodnika Nikole Gruevskog. U obje države, korak po korak, počinju se usvajati standardi koji vrijede u Europskoj uniji. A onda ih iz Europe opale nogom u stražnjicu.
Vladimir Putin i Recep Erdogan moraju biti sretni kada vide što radi Europska unija. Jer odbijenica Makedoniji i Albaniji ujedno je poruka Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Kosovu da su neželjeni. To je legitimno, ali kakve će biti posljedice? “Ako nas neće Europa, ima tko nas želi”, odgovorit će u balkanskom susjedstvu Hrvatske. Zašto Srbija ne bi nastavila uvoziti rusko oružje i dopuštati kineske investicije, usput dovodeći odnose s Kosovom na rub sukoba? Tko može spriječiti još čvršće povezivanje Republike Srpske i Srbije ili Albanije i Kosova, kao i dezintegraciju Makedonije i Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima, zašto Bošnjaci ne bi pohrlili u zagrljaj Turske, a Dragan Čović krenuo obnavljati Herceg-Bosnu? I eto belaja, možda i reprize događaja iz devedesetih.
Neke od ovih država su u susjedstvu Hrvatske, a druge su udaljene nekoliko stotina kilometara. No, koliko god KGK gleda prema Ukrajini, Poljskoj i Baltiku, to je dio europskog kontinenta čiji problemi nisu hrvatska briga. Ali posljedice glupe odluke Europske unije prema Sjevernoj Makedoniji i Albaniji bit će gadan problem za Hrvatsku.