Poznato je kako naši ljudi vole počastiti društvo u krčmi. Drago im je pokazati da su imućni, da ne oskudijevaju, već u njih, eto, Bogu hvala, i pretječe i pravo se uvrijede ako bi tkogod drugi platio račun. Širokom se kretnjom, da svi vide, hvataju za džep, izvlače krupne novčanice iz masnih lisnica i naručuju piće za sve, i poznate i nepoznate. Lijepe, sve po sto i dvjesto kuna, tamburašima na čelo, a tamburaši se pohotno cerekaju, znoj im se cijedi niz debele obraze što podrhtavaju u ritmu: umpa, umpa, umpa, umpa...
Ohole i prkosne su ove predstave jer naši ljudi ne žele da svijet misli kako su oni bijednici. Oholi i prkosni oni će, vidjet ćete, biti i sada kad su austrijske vlasti zaprijetile da će svako izvikivanje ustaškog pozdrava “za dom spremni” kažnjavati s deset hiljada eura. Ako Austrijanci misle da će ovom nemilosrdnom represivnom mjerom ušutkati Hrvate, gorko su se prevarili. Zemljaci, znam ih, jedva čekaju da se pokažu. Oko bečkog kolodvora, tamo gdje je pokojni Ivan Milas, znameniti Hrvat, saborski zastupnik i čuvar državnog pečata, jednom okretao pljeskavice na grilu, sad će se tek raspaliti dernek.
“Mala!” viknut će konobarici jedan naš, jedan Željko iz Muća i tresnuti hrpom eura o šank. “Mala, daj meni jedan ‘za dom spremni’ i upitaj ljude šta će oni. Neka viču šta oće, sve Žele plaća!”
“Za dom spremni!” kazat će s drugog kraja prostorije, visoko podižući kriglu piva, jedan mladić iz Zmijavaca.
“Tako je, pajdo!” odgovorit će mu Željko.
“Živio Ante Pavelić!” kazat će jedan Ličanin, automehaničar iz Perušića.
“Živio!” klimnut će Željko.
“Živila Nezavisna Država Hrvatska!” kazat će i jedan Hercegovac, zaštitar u trgovačkom centru.
“Živila!”
“Evo zore, evo dana...” zapjevat će promuklo jedan taksist iz Slavonskog Broda, a zadimljena će krčma složno prihvatiti: “Evo Jure i Bobana...”
“Sine!” obratit će se, vičući da nadglasa pjesmu, Željko iz Muća jednom malom dječaku kojega je otac doveo na ćevape. “Ajde i ti jednom!”
“Za dom spremni!” kazat će četverogodišnjak slatkim glasićem, a Željko će se nasmijati i zavrtjeti glavom kako je to neodoljivo.
Na koncu će se okrenuti austrijskom policajcu koji sa strane u blokić sve vrijeme brižljivo bilježi kaznena djela i drsko ga upitati:
“Jesi sve skonta?”
“Zweihundertsechzigtausend Euro”, odgovorit će ovaj službeno pružajući potvrdu. Dvije stotine sedamdeset hiljada eura.
“Ajde, neka bude trista!” kazat će Hrvat i gurnuti policajcu zgužvanu šaku novčanica u njedra. “Evo, da imaš i za frizuru... A, evo, još deset”, dodat će brojeći, “da se i ti malo počastiš... Ajde, reci ‘Heil Hitler’... Ajde, prčin ti mater austrijsku, reci ‘Heil Hitler’, znam da bi ti bilo drago!”
Ustaški će dernek završiti kako već ustaški derneci završavaju, triježnjenjem u zatvoru i pokunjenom isprikom prekršajnom sucu da im se takva svinjarija više nikad neće dogoditi.
Ustvari, da se ne pretvaramo, neće se dogoditi ni prvi put jer su naši ljudi ipak u većini bijednici i neće vikati ustaške pozdrave ako se to kažnjava visokim gotovinskim iznosom. Sve će bečke, klagenfurtske i salzburške ustaše prestravljeno zanijemiti. Bit će mirni kao bubice. Neće se usuditi ni šapatom izraziti svoju spremnost za dom jer je Austrija, znate i sami, izrazito neugodna, neprijateljska sredina. U svakoj je pekarnici, slastičarnici, frizerskom salonu, benzinskoj pumpi, kuglani ili sauni netko iz Niša, Negotina, Gornjeg Milanovca, Vrnjačke Banje ili Čačka, nikad ne znaš tko bi te od sto dvadeset hiljada austrijskih Srba, đavo ih pravoslavni odnio, mogao prijaviti. Vjerojatnije je da će ustaše pobjeći od zloglasnog srboštajerskog terora. Logično će zaključiti, zašto bi u Austriji plaćali da viču ‘za dom spremni’, kad ovdje mogu džabe?
Sve se, vidite, okrenulo naglavačke. Kao da je netko “Četverored” Jakova Sedlara pustio unatrag. Ustaše što su jednom iz Hrvatske bježali u Bleiburg, u šaljivom obratu iz Bleiburga bježe u Hrvatsku. Jebeš ti ovo, primjećuju ljudi ogorčeno, kad ne smiješ reći da si Hrvat.
I to je, ako pažljivije pratite vijesti, učestalo ponavlja. Na djelu je očito jedna velika, globalna urota u kojoj sudjeluju masoni, CIA, Udba, vlasti Sjeverne Koreje i izdajnički antipapa Franjo. Pogledajte vi kako je to usklađeno: u četvrtak, na dan kad je objavljeno da će Austrija kažnjavati za “za dom spremni”, australijske su vlasti uskratile ulazne vize maloprije spomenutom Sedlaru i Velimiru Bujancu, dvojici uglednih domoljuba, neumornih promicatelja starih hrvatskih pozdrava i hrvatske istine što se dogodilo, tko je zapravo bio agresor, a tko žrtva u Drugom svjetskom ratu. Australci, kao i Austrijanci, Nizozemci, Švicarci, Nijemci i da ne nabrajam, svakodnevno ih sve više, zbog nekog nas tajanstvenog razloga više ne vole.
Hrvatska dijaspora je šokirana. U bečkim krčmama, gdje se desetljećima veselo tamburalo o Juri, Bobanu, Jasenovcu i Staroj Gradišci, sad hapse i zatvaraju, a u Sydneyju, gdje su nekad slobodno plesali naša narodna kola pod ustaškim zastavama, više ne smiješ prikazati Sedlarov film. Kakvo je vrijeme došlo, ni u kanadskim restoranima više se neće moći držati Poglavnikove slike na zidovima, a neće uskoro možda biti ni Hrvata. Dogodit će se jedan veliki iseljenički rikverc. Narod će u panici potrpati samo najnužnije u prtljažnike i u suzama zauvijek otići sa svojih hrvatskih ognjišta u predgrađima Salzburga, Toronta i Pittsburgha. Od stravičnog političkog progona će pobjeći u slobodni svijet, u nepokorenu Hrvatsku, gdje svaki luđak može vikati što god mu padne na pamet.