SUBOTNJA MATINEJA

Malaparteova biografija jedna je od najskandaloznijih knjiga našeg doba

Profimedia

Njezina skandaloznost proizlazi iz same osobe talijanskog pisca, ali i iz osobe njegova biografa. Obojica su izvanserijski čudaci, skandal koji proizvode kulturna je dragocjenost

Ime Maurizija Serre u hrvatskim se medijima dvaput pojavilo. Prvi put krajem veljače 2011, kada je Tportal objavio vijest da je modni kreator Pierre Cardin utemeljio nagradu Casanova, koju će dodjeljivati europskim piscima koji nisu Francuzi, a pišu na francuskom jeziku. Nagrada je tada dodijeljena Mauriziju Serri, koji je, kako piše Tportal, “talijanski veleposlanik pri UNESCO-u”, a nagrađen je za biografiju Curzia Malapartea “Malaparte, životi i legende”.

Drugi put Serrino ime spomenut će 23. lipnja 2018. Mirko Galić, u svome tjednom eseju u Večernjem listu, navodeći da je ovaj talijansko-francuski autor u Malaparteovoj biografiji demantirao onu Pavelićevu zdjelu punu dalmatinskih oštriga, tojest iskopanih srpskih očiju. Galić je spomenuo još i to da je rečena knjiga 2010. proglašena za najbolju političku knjigu u Francuskoj. I to će, kada smo pri Mauriziju Serri, što se Hrvatske tiče biti sve. Ostalo je u baštinskim našim tmušama i maglama, u tradicijama dubinske hrvatske nepismenosti i nezainteresiranosti.

Krajem proljeća 2019. beogradski je Službeni glasnik, u uredničkoj ediciji Branka Kukića Nostra vita, gdje se objavljuju značajne biografije, autobiografije, povijesne reportaže i dnevnici, objavio srpski prijevod knjige “Malaparte, životi i legende”. Prevoditeljica je Olga Stefanović, a srpskom je izdanju pridodan i kraći fragment iz knjige “Bronzana vrata”, dijarističkog remek-djela poljskoga diplomata i veleposlanika u Vatikanu iz sredine pedesetih, Tadeusza Breze, u kojem piše o danima Malaparteove smrti.

Važna kvaliteta Serrine knjige ujedno je i njezina najveća mana: autor je istinski fasciniran i gotovo opsjednut Malaparteom. S njime dijeli puno toga, čak i kada ga pokušava, i uspijeva, etički dekonstruirati. Snob je, kao i Malaparte, što mu, naravno nije mana. Uspjelo mu je ono što je Malaparte uzalud pokušavao: ući u diplomaciju. Jednako je kao i on fasciniran francuskim jezikom i kulturom, uz tu razliku što Malaparte svoje tekstove nije pisao na francuskom. Ali kako je bio etnički Nijemac, i on je imao stanovitu distancu prema jeziku na kojem piše, koliko god taj jezik bio njegov materinji, talijanski.

I još nešto: Maurizio Serra kao diplomat, nonfikcionalni pisac, koji piše uglavnom biografske i monografsko-kritičke knjige, značajno određene epohom ranoga dvadesetog stoljeća, pa sve do kraja Drugoga svjetskog rata, nije do kraja načisto s tim kako Malapartea valja čitati, kao velikog novinara i novinskog reportera, angažiranog intelektualca i autentičnog svjedoka epohe, ili kao pripovjedača i romanopisca. U Malaparteovom slučaju ova dvojba je u temelju razumijevanja njegova djela.

Ovaj njegov čitatelj, nasuprot njegovu biografu, misli da je “Kožu” i “Kaputt” uputno čitati kao totalnu romanesknu fikciju, koja donosi istinu o epohi, ali ne služi se nužno istinitim povijesnim epizodama i faktografski provjerljivim istinama. Štoviše, Malaparte je najistinonosniji onda kada fikcionalizira ili kada očigledno izmišlja i kada - sa stanovišta žurnalističke reportaže - laže.

Toliko o mogućim manama Serrina djela. Po svemu drugom riječ je o knjizi koja ne samo da je dragocjena Malaparteovim čitateljima i poklonicima - a između poklonika i čitatelja u njegovom slučaju jedva da će biti razlike - nego je uzbudljivo, zabavno, u momentima proturječno, ali vrlo instruktivno djelo o epohi talijanskog fašizma.

Iako Serra jasno uočava i kritizira Malaparteovu ideološku i političku ambivalentnost i - hrvatski odsječno - prevrtljivost, često ni sam od toga nije daleko. Prema Mussoliniju je neočekivano otvoren, sklon da u Giovanniju Gentileu pronalazi intelektualnu snagu i tragiku, te višu intelektualnu ispravnost, a s druge strane vrlo jasno uočava svo zlo i naopakost talijanskog fašizma. U tom smislu, zapravo idealan biograf Curzija Malapartea.

Ali, što je, ipak, najvažnije: Serra je dobar pisac, koji pišući o Malaparteu majstorski stilizira malaparteovske rečenice, pretvara se u njega, zavlači mu se pod kožu i njega pušta da mu se pod kožu zavuče. Tako da je ova biografija pomalo i ljubavni roman biografa o njegovu liku. Recimo, sljedeća rečenica osim što je savršena u svojoj tačnosti, sasvim je malaparteovska: “Aušvic i Gulag, kao i svaka inkvizicija, nastaju iz loše održavane biblioteke, gde pokvareno znanje odiše opojnim mirisom leša.” Na ovakvim riječima počiva superiornost književnosti u odnosu na historiografiju, barem kada je riječ o Aušvicu, Gulagu i ostalim svetim i profanim inkvizicijama.

U knjizi “Trula mama”, neprevedenoj na naše jezike, u kojoj miješa različite žanrove i teme, i u kojoj povremeno piše o stvarnoj, a povremeno o metaforičnoj majci, Malaparte ispisuje - a Serra citira - i ovakve rečenice: “Majka koja umire, to je kao pas koji umire. Ono što čoveka povezuje s majkom to je životinjska misterija, tajni život životinjskog sveta, čaroban i dubok. (…) Čoveka (rađaju) sve žene zajedno, čitav ženski svet, čitav životinjski univerzum.”

Prema druge dvije rečenice možda mogu biti i ravnodušan, tvrdnja o ženskom svijetu kao kolektivnoj majci nimalo me ne dira, ali prva rečenica na šokantan način pogađa bit sinovstva, a onda i bit onoga što sam pisao u knjizi “Rod”: “Majka koja umire, to je kao pas koji umire.” Da sam imao na vrijeme tu rečenicu, možda bih je napisao kao moto “Roda”, ili bi mi se fatalno uplela u tekst i odvela me tko zna kamo. Šokantnoj koliko i tačnoj, po ovoj se rečenici može podijeliti svijet: na one koji će se istoga časa sroditi s njom, razumjevši je kao samoga sebe, i na one u kojima će izazvati prezir i gnjev. Istina, taj prezir i gnjev ne tiču se toliko Malaparteove tvrdnje koliko se tiču mentalne, emocionalne i maštotvorne nesposobnosti da se dopre do njezina smisla.

Još jedna važna rečenica iz “Tehnika državnog udara”, jednoj od najpoznatijih, a svakako i najopasnijoj Malaparteovoj knjizi, za koju je teško reći što je: pamflet, proza, uputstvo za rukovanje paklenim strojem ili priručnik za samopomoć onih koji nisu sigurni trebaju li se u životu politički izjašnjavati, svakako jedna od luđih i privlačnijih knjiga dvadesetog stoljeća. Evo rečenice: “Greška parlamentarnih demokratija leži u njihovom neograničenom poverenju u osvajanje slobode, međutim u modernoj Evropi nema ničeg krhkijeg od toga.” Jedno poglavlje u “Tehnici državnog udara” nosi naslov “Jedna žena: Hitler”, koji je do kasnih poratnih vremena u svim izdanjima biva zamijenjen podnošljivijim naslovom “Promašeni diktator Hitler”, da bi zatim, dugo poslije Malaparteove smrti, bio vraćen.

Kao što Thomas Mann u eseju “Brat Hitler”, pisanom u kalifornijskom izgnanstvu tokom travnja 1938, genijalno familijarizira Hitlera, govoreći da je Hitler pali brat sviju nas, naš pali anđeo, seksualno, moralno i politički neostvareno biće, kojem nije cilj da putem nacionalističke revolucije eliminira sve ono što je protiv njega, nego je njegov cilj još mnogo strašniji, eliminirati sve ono što je različito od njega, tako i Malaparte u “Tehnici državnog udara” piše da “Hitler u sebi koncentriše svu okrutnost, brutalnost i mržnju ‘slabog čoveka (…) koji u sebi nema ničeg muškog’”. (Ako brzoplet čitatelj u tvrdnji o Hitleru-ženi iznađe seksizam i mizoginiju, Bog neka mu je na pomoći!)

Malaparte je opasan i zavodljiv pisac. Zaveo je i svoga biografa, talijanskog diplomata, francuskog pisca. A zaveo je, bogme, i Dragoša Kalajića, srpskog fašista s kraja osamdesetih, esejista i arbitra nacionalističke elegancije, kojeg vidimo kako 1990. s danas najprominentnijim i najelegantnijim hrvatskim kunsthisterikom ljetuje na Braču i zajednički siše oštrige i ino mjesno školjkovlje. Da je Malaparte pisac za gadove, potvrđuje i slučaj Miodraga Bulatovića, jednog od najboljih južnoslavenskih prozaista dvadesetog stoljeća, koji je sasvim iščezao, kao žrtva vlastitog karaktera. I sam Malaparte pomalo je žrtva svog karaktera. Nevoljen od suvremenika, slabo gdje čitan, Malaparte je pisac za one koji su veliku književnost u stanju voljeti baš po svaku cijenu.

Na kraju, neka je viša estetska i sudbinska istina u tome da njegovu biografiju nagradi Pierre Cardin. Elegancija, kao i dekadencija, kulturološki je i nacionalno uvjetovana. Kakva vam je kultura, takvi su vam i dekadenti i modni gurui.

Izdvajamo