VIJESTI IZ LILIPUTA

Mali iliberalni korak dalje

Zagreb, 130219.
Spomenik Franji Tudjmanu.
Nakon rocista na sudu Zoran Erceg obratio se novinarima ispred spomenika.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srdjan Vrancic / CROPIX

Zoran Erceg

Dosad ste posla mogli imati s Institutom za hrvatsko pravovjerje (IHP), sa školskim odborom, s urednicima javnog RTV-a, s kolaudatorom u HAVC-u. Dosad su vas mogli ne zaposliti, ili vam dati otkaz, ili vam uskratiti projekt, ili vas dati na časni sud fakulteta, ili vas tužiti parnično, ili vas izbaciti iz kurikuluma. Sad vas doista i zapravo mogu staviti u zatvor

Oni građani Hrvatske koji su stariji od četrdeset ili pedeset pamte jednu živopisnu pravnu normu koja je i tada, kao što bi i sada, pobuđivala žestoka osporavanja. Ta se pravna norma kolokvijalno zvala “verbalni delikt”.

Zvala se kolokvijalno, velim, jer “verbalni delikt” nikad i nigdje u SFR Jugoslaviji nije postojao pod takvim imenom. “Verbalni delikt” bio je kolokvijalni medijski naziv za član 133. kaznenog zakona koji je propisivao da možete biti kažnjeni zbog nečega što ste - rekli. Taj član - da budemo precizniji - normirao je da možete biti kažnjeni ne samo ako ste nešto rekli nego ako ste i napisali ili nacrtali. Taj član 133. je - da budemo sasvim precizni - glasio ovako:

“Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društvenopolitičke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina”.

Taj članak 133. bio je temelj za sudske presude protiv mnogih ljudi koji su prije 1990., a neki i nakon 1990. bili opozicija - poput Vlade Gotovca. Taj članak je, ujedno, bio predmet žestokog osporavanja i kritika, a od sredine osamdesetih te su se rasprave preselile i u srednjostrujaški socijalistički tisak. Neke partijske organizacije - poput slovenske - zalagale su se otvoreno za ukidanja čl. 133., a pamtim da sam kao student potpisao barem dvije peticije koje su to tražile. Suvišno je reći da se većinu ljudi koji su pokrenuli tu peticiju u Hrvatskoj danas drži “komunjarama” i “antihrvatima”.

Članak 133. - ukratko - bio je i ostao mrlja koja se vuče za titoizmom od njegovih početaka pa gotovo do kraja. Taj članak i pripadajuća metafora “verbalni delikt” - ujedno je i najuvjerljivije argumentacijsko oružje koja konzervativna Hrvatska ima protiv bivšeg sistema. Jer, trideset godina nakon pada Zida nekako smo se već svikli na žalosnu činjenicu da je sistem u kojem sada živimo komparativno bitno neuspješniji od zloglasnog bivšeg. Nekako smo se navikli na stravičnu činjenicu da je u 25 godina od rata hrvatski BDP narastao 6%, a da je u 25 godina poratne SR Hrvatske narastao trostruko.

Navikli smo se već na tužnu činjenicu da su u mitskom “prije” tvornice radile, ljudi imali posla, da su se gradili društveni stanovi, da je zdravstvo bilo bolje, arhitektura bolja, urbanizam bolji, ekonomija bolja. Navikli smo se na činjenicu da je u 30 godina “ovoga” Hrvatska od industrijske zemlje koja pokušava tehnološki držati korak postala zemlja cimer fraja i kafića. Navikli smo se i na to da djela koja je napravila “ona” zemlja danas izazivaju ushit u njujorškoj MOMA-i, a da oficijelna umjetnost postkomunističke Hrvatske ne može dobaciti ni do Bregane.

Ipak, pokraj svega toga postojao je uvijek jedan argument koji je konzervativna intelektualna javnost mogla isukati iz korica, a mogla je ponajprije zato što je bio točan. Naime, danas “imamo slobodu govora”. Ta je sloboda govora doduše sasvim nalik naranči iz slavne mađarske komedije “Krunski svjedok” Petra Bacsa. Ako je ta sloboda govora mala, žuta i kisela - ipak je to naša, mađarska naranča (sloboda govora). Ako je to sloboda govora za Zekanovića, Sedlara, Keleminca i Igora Vukića - ajd, opet je nekakva sloboda.

Ipak, kako god bilo, ne hapse te što “pozivaš na protuustavnu promjenu uređenja”, neće ti suditi zbog “otpora odlukama od značaja”, niti što “zlonamjerno i neistinito prikazuješ prilike u zemlji”. Konzervativnim komentatorima ta je činjenica često bila krunski argument da lijeve ili liberalne (jer ne postoje lijevo-liberalni) kritičare proglasi licemjerima. Znate već taj diskurs. Ne biste vi ovako lajali da je “ono”. Da je još “ono”, po vašu, vi biste sad čkomili. Ne biste mogli pisati što pišete i govoriti što govorite, a čim to možete pisati i govoriti, onda to znači da je ovo što sad imamo korak dalje te da je - samim tim - uspjeh.

To je bio argumentacijski slijed kojim je konzervativni nacionalni mainstream 30 godina ušutkavao lijevu ili liberalnu kritiku. Ponavljam - bio je. Jer, od ovog tjedna taj argumentacijski slijed više i formalno ne drži vodu. Zašto ne drži? Zato što je hrvatsko sudstvo na svom neumitnom putu prema iliberalnoj demokraciji načinilo majušni, ali važni koračić. Uskrsnuo je - naime - članak 133.

Ovog tjedna hrvatski branitelj, vojni invalid i medijski aktivist Zoran Erceg kažnjen je na Prekršajnom sudu u Zagrebu zato što je na javnome mjestu izrekao politički sud. Taj sud koji je Zoran Erceg izrekao - treba odmah reći - nije nikakva avangardna novotarija. Zoran Erceg je na javnome mjestu napadnut i pretučen jer je rekao da je Tuđman “ratni zločinac”, što je na koncu konca i u duhu presude bosansko-hercegovačkoj šestorici koju je donio sud nadređen hrvatskima - onaj u Haagu. Erceg je za taj “verbalni delikt” osuđen uvjetno, a ta će se uvjetna presuda - ako ne griješim - sada pretvoriti u pravu, jer je osuđeni već prekršio mjere uvjetne kazne, prišavši Tuđmanovu spomeniku i ponovivši ono što je prvi put izgovorio.

Tako će se 35 godina od “bijele knjige” i 30 godina od raspisivanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj prvi put dogoditi da je jedan građanin završio iza rešetaka zbog novovjeke verzije člana 133. I doista, mnogo što ima od delikata iz tog članka što je splitski fotograf i vojni invalid počinio. Doista, on je “govorom pozivao na obaranje vlasti”. On je pozivao na “protuustavnu promjenu uređenja” te na “otpor odlukama nadležnih organa” (recimo - Deklaraciji o Domovinskom ratu). Erceg je, nadalje, “zlonamjerno i neistinito prikazivao društvenopolitičke prilike u zemlji”, manje one današnje, a više one bivše.

Samim tim Zoran Erceg je definitivno kriv po članku 133. kaznenog zakona SFRJ, a činjenica da je dobio samo petnaest dana, a ne jednu do tri godine, samo svjedoči u domobransko-kunktatorskim ostacima prošlosti u našoj iliberalnoj demokraciji. Neki u našoj sredini, kvragu, još imaju nekih skrupula, kao da je još 1989., a ne 2019., kao da su na vlasti još Kučan i Račan, a ne sadašnji HDZ, kao da je kažnjavanje napisanog i izgovorenog neki skandal i afera, a ne - naravno - društvena norma.

Jer, nemojmo se lagati. Zatvorska kazna Zoranu Ercegu za to što je glasnicama na javnome mjestu iznio mišljenje o mrtvom političaru, ili policijska hajka za mladog anarhista koji je na Tuđmanovu spomeniku narisao znak Tuđmanove bivše ideologije - srp i čekić - samo su daljnji koračići u jednom dugotrajnom puzećem procesu. Već barem pola desetljeća u Hrvatskoj se puzeće kreira ozračje u kojem se točno mapira što se smije reći, napisati ili snimiti, a što ne. Taj proces počeo je uličnim ispadima, poput napada na neprihvatljive filmove, paljenja lista Novosti i tvorbe lista zabranjenih knjiga iz školskog kurikuluma. Idući je korak bio politički denkverbot - ataci na sve političare koji se drznu o povijesti imati drukčije mišljenje, poput Pupovca.

Potom je slijedilo političko apauriniziranje ključnih institucija kritičkog mišljenja, uključujući HTV, Hrvatski radio i dva najveća sveučilišta. Kad je atmosfera “forsiranja konsenzusa” već uzavrela, drugi se front otvorio u sudnicama. Taj su front otvorile prvo konzervativne udruge, da bi se uključile dvije ustanove evidentno bliske vlasti, ustanove koje novinare i javne osobe tuže u desetinama: zagrebačko sveučilište i HRT. Na koncu priče svoju su ulogu odradili i sudovi koji su skršili sve samopodrazumijevane uzuse zaštite medijskih sloboda. Novinare se, umjesto nakladnika, sudi u građanskoj parnici za nadoknadu štete. Novinare su osuđuje zbog izgovorene i autorizirane izjave sugovornika. Novinarima se presuđuje zbog klevete za - satirički tekst.

Svi ti alati pravosuđu stajali su na raspolaganju i u slučaju Zorana Ercega. I njega je Ankica Tuđman mogla tužiti za “klevetu” i “sramoćenje” bivšeg muža. I on je nekom mogao proizvesti “duševnu bol”, pa da se po sudu vještače apaurini i normabeli. Ali, svijet ide dalje. Ipak smo u 2019., ipak je to Tuđman i ipak je to spomenik. Ovaj put trebalo je jasno reći da postoje historiografsko-ideološke tvrdnje koje su u Hrvatskoj - zabranjene.

I to je poruka koju smo ovog tjedna primili. Svi oni koji možda o novijoj povijesti imaju drukčije mišljenje od košer-tumačenja Ante Nazora i Davora Marijana dobili su ovog tjedna jasnu i glasnu poruku. Dosad, posla ste mogli imati s Institutom za hrvatsko pravovjerje (IHP), sa školskim odborom, s urednicima javnog RTV-a, s portirom javnog RTV-a, s kolaudatorom u HAVC-u. Dosad su vas mogli ne zaposliti, ili vam dati otkaz, ili vam uskratiti projekt, ili vas dati na časni sud fakulteta, ili vas tužiti parnično, ili vas izbaciti iz kurikuluma. Sad smo napravili samo mali iliberalni koračić dalje: mogu vas doista i zapravo staviti u zatvor.

Na to se - eto - svela naša žuta, mala i kisela naranča hrvatske slobode. Svela se na ono što je i bila. Na limun.

Izdvajamo