"Nisam znao". "Ne sjećam se". Kad kola krenu nizbrdo, te dvije rečenice postaju "mantra" koju ponavljaju perjanice hrvatske političke i poslovne elite.
Tko to nije znao, a trebao je?
Najsvježiji je primjer Agrokorov "zlatni dečko", sadašnji ministar financija Zdravko Marić kojeg premijer neprekidno spašava od neizbježnoga.
Nakon objave Agrokorova konsolidiranog izvješća, pitanje je kako Agrokorov direktor za strategiju i tržište kapitala nije znao da cijela strategija koncerna počiva na obilato lažiranim, napuhanim izvješćima.
Ili kako novopečena tajnica u Ministarstvu uprave, Josipa Rimac, nije znala da od države ne smije primiti dva stana, svaki veći od 120 kvadrata, nego samo jedan.
Kako, dovraga, nije primijetila da je tu nešto viška?
Jesu li ljudi kojima je povjerena odgovorna dužnost upravljanja gradovima, složenim sustavima ili državom lišeni čak i elementarne odgovornosti?
Marić i Rimac tek su dio brojne vojske koja nesmetano korača dalje pod zastavom "nisam znao".
Tko se to ne sjeća, a trebao bi?
Omiljena je hrvatska boljka - svjedočka amnezija.
Spopadne političke, vojne, poslovne ili sportske perjanice čim im dio tijela na kojem sjede dotakne sudski stolac za svjedoke. Potresno je neki dan bilo vidjeti HDZ-ova zastupnika, bivšeg ministra financija u Sanderovoj Vladi, Ivana Šukera, ošamućenog žestokim naletom amnezije dok je svjedočio na suđenju Ivi Sanaderu.
Šuker je na stabilnom stolcu za svjedoke tonuo brže nego onomad na klimavom HTV-ovu stolcu pred očima zapanjene Tončice Čeljuske.
I dok ga to slavno televizijsko propadanje ni na sekundu nije dekoncentriralo u lamentiranju, ovdje ga ni čvrsti stolac Županijskog suda nije spasio od potonuća u gustu amneziju. Ivan Šuker tek je jedan iz sve brojnije vojske gospodarskih i inih uglednika koja neokrznuto korača naprijed pod zastavom na kojoj s vijori "ne sjećam se".
Hrvatska postaje država čvrstog bratstva - nisam znao/ne sjećam se.