Već nam dugo iz SDP-a pristižu u pravilu čudne informacije i(ili) razočaranja. Kako je, recimo, moguće da s bijednim ukupnim brojem glasova Gordan Maras potuče u Zagrebu i stranačku reformisticu Aleksandru Kolarić, ali i Bernardićeva protežea Denisa Hrestaka? Nitko ne vidi da je on, Maras, glavni populist u SDP-u koji diže saborske halabuke samo zbog vrlo prozirnog skupljanja političkih poena? Svi su zaboravili da je Maras bio neuspješni ministar u ekstremno neuspješnoj Vladi?
Nije to dobro, pogotovo ako ste glasač SDP-a. Pa i ako niste. Naime, rastući populizam postaje toliko destruktivan da se čini kako političku i ekonomsku scenu srednjoročno može stabilizirati samo velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Sve druge varijante vode prema nekim oblicima opasnih samoobmana i rasula. Međutim, ako stranputicama zdrave ekonomske logike malo gazi HDZ, a još više SDP, onda i čak teoretski ideja velike koalicije počinje gubiti bilo kakav smisao. Što će nam “spasonosna velika koalicija” ako će to postati savez dviju populističkih opcija? Pri tome značajno veći doprinos negativnom scenariju u zadnje vrijeme daje SDP. Valjda misle da moraju jer su u opoziciji.
Osim što je očigledno da se stranka u političkom izričaju zaokrenula u smjeru kojim idu baš jako bedasti populisti iz Živog zida koji nikako ne mogu iznjedriti bio kakvu suvislu ekonomsku, socijalnu, obrazovnu ili kulturnu politiku, SDP i dalje pothranjuje stare stranačke dogme koje su nam u desetljećima iza nas već nanijele jako puno štete.
Primjerice, u trenutku kad ministar financija Zdravko Marić pokušava lansirati nastavak svoje male porezne reforme, SDP mu je odmah počeo udarati izrazito destruktivnu kontru. Ponašaju se poput kulta; oni jednostavno zatucano vjeruju u neke svoje ideje iako je empirija dokazala da uz SDP-ove dogme stagniramo ili, u odnosu na druge europske nacije, nazadujemo.
Jedna je od najzatucanijih i najnazadnijih SDP-ovih mantri ona o tome da treba zadržati izrazito visoku progresivnost poreza na dohodak, odnosno najdrakonskiji sustav oporezivanja srednjeg sloja u Europi. Teze su im stare, otrcane i jako dobro poznate. Tako je potpredsjednik najneuspješnije europske vlade u zadnjih 30 godina, one u kojoj je šefovao Zoran Milanović, a Gordan Maras služio, ovih dana ponovo pokušao prikupiti nekoliko bijednih političkih poena za SDP pričajući kako bi pomicanje poreznog razreda sa 17.500 kuna na 35.000 kuna za primjenu stope od 35 posto donijelo dobrobit samo najbogatijima u državi, a ne liječnicima, profesorima, informatičarima... tj. svima čije se iseljavanje želi zaustaviti. Grčić bi “plemenito” spustio dvije najviše stope za 4 odnosno 6 postotnih poena te bi tako, pojednostavljeno prepričano, usrećio puno ljudi. To je, treba objasniti, klasični slučaj obmane.
Možemo podsjetiti da je progresivnost oporezivanja dohotka u Hrvatskoj najradikalnija u Europi zato što je najviša porezna stopa i dalje razrezana izrazito nisko; mi i dalje oporezujemo plaće ljudima koji se mogu nazvati europskim srednjim slojem kao da su bogataška primanja. Svatko tko u Hrvatskoj zarađuje tek nešto više od 2300 eura za gospodina Grčića je bogataš i treba ga radikalno oporezivati. Drugim riječima, Grčić i njegovi prijatelji iz SDP-a žele da svi budu izjednačeni u neimaštini, oni jednostavno poreznom politikom ne žele dopustiti formiranje širokog sloja srednje imućnih Europljana koji su samo igrom slučaja hrvatski građani koji žive na teritoriju Republike Hrvatske.
Gospodin Grčić i kolege iz SDP-a zapravo govore da svi oni koji žele zarađivati više od 2300 eura trebaju seliti kako bi uživali neku blagonaklonu poreznu politiku: onakvu politiku kojoj ne smeta to što u zemlji ima 60 do 80 posto zaposlenih koji mjesečno zarađuju 2300 eura ili više. Hrvatska prema Grčiću treba ostati zaostala balkanska zemljica u kojoj su primanja od 2000 eura i više prava rijetkost. Toliko su rijetka da se smatraju bogataškima. O koja budalaština. Opasna glupost koja će nas zacementirati u neuspješnosti.
Pri ovome moram naglasiti da zapravo čak nemam ništa naročito protiv racionalnoga koncepta progresivnog oporezivanja. Što se mene tiče, možemo uvesti i 50-postotnu stopu poreza na dohodak, ali ona bi trebala vrijediti za zaista visoke dohotke od, recimo, 100 ili više tisuća kuna mjesečno. Ajmo reći da su to u Hrvatskoj već iznosi koji su zaista visoki, iako to zapravo i nisu u europskim razmjerima. Na svim nižim razinama primanja trebamo spustiti stope, a podići gornje granice poreznih razreda.
Ukratko, mi u Hrvatskoj moramo naći odgovarajuću mjeru kroz sustav poreza na dohodak koja će stvoriti privlačno porezno okružje za cijeli niz white collar zanimanja. Rekao bih da je to osnovni preduvjet za generiranje gospodarskog rasta, od čega bi posljedično i naša vojska radnika s plavim okovratnicima uživala značajan rast plaća. To neće biti privremeni mali rast plaća koji nudi gospodin Grčić kroz malo rezanje dviju najviših poreznih stopa, nego stalni, dugoročno održiv rast.
Dosta kritike SDP-a i gospodina Grčića. Treba nešto reći na račun HDZ-a.
Iako već godinama uporno branim tezu da treba podržati svako spuštanje poreznog opterećenja, ne mogu poreći da svaki povijesni trenutak sa sobom donosi i potrebu pažljivog procjenjivanja što točno i koliko treba srezati kad je riječ o porezima. Šokirat ću tako sam sebe i priznati da mi se razmišljanja gospodina Grčića o PDV-u ipak nešto više sviđaju nego ideja aktualnog premijera Plenkovića da hrabro počnemo rezati doista golemu 25-postotnu opću stopu PDV-a. Nekako se čini ipak logičnijim prvo eksperimentirati sa spuštanjem međustope u turizmu (smještaju) i spuštanju opće stope za ugostiteljstvo. Tu postoji ozbiljna šansa za reduciranje porezne evazije, ali i za dugoročni rast poreznih prihoda, rast investicija i zaposlenosti. A i manje je rizičan eksperiment.
No, ova priča o PDV-u je, rekao bih, stvar ukusa, predosjećaja. Nema tih fiskalnih projekcija koje mogu dati jednoznačni odgovor o tome što bi značilo spuštanje opće stope PDV-a; kakvi su rizici za prihode, a kakve su potencijalne koristi. Isto tako, može se reći da bi spuštanje opće stope PDV-a moglo otvoriti prostor za novo dizanje u slučaju da porezni prihodi jednog dana ponovo zaškripe. Stvaranje prostora za obrambenu fiskalnu akciju u budućnosti nije loša ideja, a po putu možda donese i rast. Teško je tu biti (naj)pametniji. Iako takvih u Hrvatskoj ima i previše. Nagledao sam se previše skupova na kojima je deset, dvadeset, trideset... ljudi sigurno bilo uvjereno da su najpametniji u prostoriji. Nisam tako samouvjeren niti to preporučujem.
No, s druge strane, poprilično sam siguran da je inzistiranje na groteskno niskoj osnovici najviše porezne stope vrlo ozbiljni grijeh hrvatske fiskalne politike. I nekako mi nije jasno zašto se velik broj policy makera tako dugi niz godina držao tog grijeha kao da se radi o najvećoj ljudskoj vrlini. Vjerujem da dio razloga za to neobično ponašanje leži u čistoj populističkoj potrebi skupljanja jeftinih političkih poena kako bi se skrpala kakva takva politička karijerica, ali se puno više plašim onog čvrstog, radikalnoga vjerovanja da je bolje ako svi budemo jednaki u siromaštvu, nego da neki polako počnu zarađivati kao europski srednji sloj.
Je li doista moguće da je preveliki broj građana izdoktriniran još u bivšem socijalističkom nedemokratskom sustavu da ni suvremeni političari ne smiju podcijeniti tu glasačku masu? Svašta je moguće. Međutim, duboko vjerujem i da se svašta može promijeniti. I to nabolje. Čak i ne vidim zašto bi ljudima bilo teško prihvatiti porezne razrede koji korespondiraju u potpunosti sa zapadnoeuropskima, recimo s njemačkima. Daj bože da naši radnici postanu nesretni kao njemački, a da se oni koji zarađuju puno ‘penaliziraju’ baš kao u toj groznoj Njemačkoj.
Naravno, stvari se lako mogu promijeniti i nagore.