Puno je načina na koji se može tumačiti pobjeda Emmanuela Macrona na francuskim predsjedničkim izborima. Jedni će u pobjedi tog - po mnogočemu neuobičajenog - 39-godišnjeg filozofa vidjeti poraz radikalne euroskeptične politike, a drugi, pak, urušenje tradicionalnog političkog establišmenta. Neki će Macrona vidjeti tek kao elitističkog tehnokrata, a neki kao pripadnika nove političke generacije - znatno bliže mladim biračima koji prema politici inače imaju negativan stav. Može se, na koncu, Macrona vidjeti kao čovjeka koji mobilizira centrističke, progresivne birače građanskih vrijednosti, ali isto tako i kao čovjeka koji je predsjednik postao samo zato što je u pravom trenutku zauzeo ulogu manjeg zla - na ovim izborima zabilježeno je rekordnih 4,2 milijuna praznih listića.
Ipak, kako god se gledalo na Macronov trijumf, čini se kako bi pobjeda snažno proeuropskog, ideološki umjerenog kandidata bez stranačke infrastrukture prije nekoliko godina u Francuskoj bila teško zamisliva. A podsjetimo, euroskeptične opcije tijekom proteklih godinu i pol dana - suprotno slutnjama - nisu se uspjele domoći vlasti ni u krizom pogođenoj Španjolskoj, ni u ideološkim jazovima rascijepljenoj Nizozemskoj. Dakako, moguće je da izborni rezultati nisu striktno povezani, da se ne radi o koherentnom trendu, te da će trenutna antipopulistička ofenziva doživjeti slom već na jednim od predstojećih izbora - u Njemačkoj ili, što je puno vjerojatnije, u Italiji. U konačnici, posve je neizvjesno hoće li Macron i svi ostali centristički politički lideri velikih država članica Europske unije uspjeti pronaći rješenja za ekonomske, sigurnosne i ostale probleme koji muče njihove građane.
Ono što je izvjesno, pak, jest da tu priliku nikad ne bi dobili da su danas na izbore izašli u situaciji koja je vladala još 2012.: gospodarskom stagnacijom, prosječnom nezaposlenošću u eurozoni od preko 12 posto, te pesimizmom potrošača (čitaj: birača) na razini trenutaka izbijanja svjetske gospodarske recesije. Ipak, uza sve probleme koje Europa danas proživljava, Macron je na izbore izašao u trenutku kad je francuski gospodarski rast u ožujku ove godine prvi put u dekadi nadmašio njemački, broj novostvorenih radnih mjesta bio najveći od 2011., kad je prosječna nezaposlenost u cijeloj eurozoni pala ispod deset posto - na najnižu razinu od 2007., a ekonomski rast država monetarne unije dosegnuo najbrži tempo u zadnjih šest godina. Pojednostavljeno rečeno, Macron, španjolski premijer Rajoy, nizozemski Rutte pobijedili su na izborima u svojim zemljama, no ključnu bitku protiv antieuropskog populizma ipak je izvojevao jedan Talijan. Još je prerano za definitivni zaključak kako će povijest vrednovati ulogu predsjednika Europske centralne banke (ECB) Marija Draghija, no ako prihvatimo više puta empirijski dokazanu uzročno-posljedičnu vezu ekonomske depresije i radikalnih političkih sentimenata, onda je evidentno da je preduvjet bilo kakve političke stabilizacije Starog kontinenta bila upravo njegova ekonomska stabilizacija. I desni i lijevi euroskeptični populizam nastali su upravo kao reakcija na nesposobnost centrističke politike da pronađe lijek za ponavljajuće ekonomske šokove i neizvjesnost u koju je Europa upala zbog posljedica globalne recesije i konzekventne politike štednje. Preokret se dogodio 2011. dolaskom Draghija, dotadašnjega guvernera talijanske centralne banke, na čelo ECB-a i njegovim tvrdoglavim inzistiranjem na aktivnom korištenju monetarne politike kao sredstva poticanja ekonomskog rasta.
Vrlo skoro, usprkos jakom protivljenju Njemačke, Draghi će pokrenuti program operacija 'dugoročnog refinanciranja' kojim su utisnuti deseci milijardi eura u europske banke opterećene velikim količinama nenaplativih kredita, a zatim je lansirao i punokrvni program 'kvantitativnog olakšavanja' (eng. quantitative easing) kojim se ulivanjem jeftinog kapitala u europski financijski sustav radikalno smanjivala cijena zaduživanja europskih država i kompanija, te tako poticao novi ciklus rasta.
Rezultati su poprilično jasni: u tri pol godine izbrisan je gotovo sav gubitak radnih mjesta izazvan krizom, optimizam građana vezan za potrošnju i mogućnost nalaska posla u nekim državama poput Španjolske je nadmašio onaj iz pretkrizne 2008., a taj optimizam pretočen u rast potrošnje generira rast ekonomske aktivnosti - stanje knjiga narudžbi europskih tvrtki najbolje je od 2011. Sve to, opet, možda ne bude dovoljno da Europska unija u svojoj današnjoj formi preživi te da se zaustavi ekspanzija europskog populističkog nacionalizma, ali klatno javnog sentimenta zasad se prebacilo na drugu stranu. Glasujući za Emmanuela Macrona, Francuzi su glasali za Europsku uniju. A za Europsku uniju ne bi glasali da nije bilo Marija Draghija...