SUMNJIVO LICE

Mario Vargas Llosa ili što konzervativac misli o kapetanici broda koja spašava migrante

REUTERS

Carola Rackete

U kolumni Vargasa Llose nema nijednog huljskog ni izdajničkog “ali”... Potvrdilo se moje uvjerenje da pitanje odnosa prema migrantima, kao ni pitanje odnosa prema Holokaustu, nije nešto na čemu se dijele lijevi od desnih, nego nešto na čemu se dijele civilizirani od besprizornih

Mario Vargas Llosa starinski je konzervativac, desničar, uglavnom neosjetljiv na socijalne ucjene globalnim i lokalnim siromaštvom, lijep i njegovan stariji gospodin, skupo i s ukusom odjeven, pobornik nonšalantnih šik kombinacija, liberal u pitanjima novca, ali i u pitanjima manjinskih i ljudskih prava, mudar i sa stilom, tako da njegov konzervativizam nikad ne djeluje besprizorno i ne dovede ga u društvo neobrazovanih grubijana i političkih divljaka, odistinski pokajnik s ljevice, za davnih pubertetskih i postpubertetskih dana simpatizer marksističkih gerilskih pokreta i svjetske revolucije, jedan od onih kojima je konzervativizam naprosto posljedica odrastanja, i potpuna suprotnost lijevome komunističkom raspusniku Gabrielu Garciji Márquezu, svom životnom prijatelju, s kojim se na šake posvadio, oko politike ili oko žena, to nikad, zapravo, nećemo doznati.

Obojica su nobelovci, samo što je Garcija Márquez​ išao po nagradu u siromaškoj rubači karipskih seljaka, a Vargas Llosa išao je kao gospodin. I jedan i drugi dopustili su sebi da budu moralno ucijenjeni vlastitim političkim stavom: Garcija Márquez​ stanjem ljudskih prava u Castrovoj Kubi, Vargas Llosa položajem sirotinje, te etničkih i političkih manjina u latinoameričkim diktatorskim režimima, kao i pogubnim posljedicama kisindžerovskog intervencionizma. Ali takva je cijena svakog rezolutnog i radikalnog političkog uvjerenja u svijetu iz kojeg su potekli. Odbili su da budu mlaki - tad bi ih, obojicu, Isus ispljunuo iz usta - što ih je u književnosti učinilo velikim, a u publicistici i u društvenopolitičkom životu grešnim.

Obojicu ih volim, Márquez​a više kao prozaista i novinara, a Vargasa Llosu kao građanina i grešnog muškarca. Drag mi je i stoga što, premda dobitnik Nobelove nagrade za književnost, s pravom na doživotni nerad u poslovima koji se ne tiču visoke književnosti, svakoga tjedna ispisuje društveno-političku kolumnu, u kojoj čvrsto brani i zastupa svoje desno-liberalne i konzervativne stavove. Ponekad je riječ o opasnim zabludama, ponekad o razumnim i dobro formuliranim uputama za život i priključenija u suvremenom svijetu. Volim ga zato što mi je jedan od rijetkih desnih orijentira, ali ga volim i zato što mislim da je korisno s vremena na vrijeme biti iziritiran.

Zahvaljujući beogradskom Nedeljniku, koji redovno objavljuje njegove kolumne, pročitao sam ih, vjerojatno, sve. Malobrojne koje zbog nečega nisu objavljene u Nedeljniku, čitao sam u drugim izvorima.

Posljednji članak Vargasa Llose je, netipično za njega, precizno datiran: u Vancouveru, 31. lipnja 2019. Ne znam je li greška njegova, ili su pogriješili u beogradskom tjedniku, pa je lipanj stekao i svoj trideset i prvi dan.

Ali sama datacija nije slučajna: njome se naglašava dramatičnost teme o kojoj pisac danas - tog nepostojećeg dana - ima obavezu da piše. Tema je tridesetjednogodišnja kapetanica broda Sea Watch 3 Carola Rackete, koja se izložila prijetnji desetogodišnje kazne zatvora i globe od 50.000 eura, privodeći svoj brod i sidreći ga pred talijanskim otokom Lampedusa. Deset godina robije riskirala je da od sigurne smrti ili od dugog mučenja i umiranja spasi četrdesetero ljudi, koje rječnik današnjice naziva migrantima.

Duboko sam uzdahnuo vidjevši o čemu Vargas Llosa piše. Ovo će biti njegova posljednja kolumna koju ću pročitati, pomislio sam, jer pitanje migranata nije nešto po čemu bi se na dvije strane i u dvije kolone dijelili desničari i ljevičari, nego se upravo po tome na dvije strane i u dvije kolone dijele oni koji baštine europsku civilizaciju, zasnovanu na tekovinama Francuske revolucije, te na antičkim i judeokršćanskim temeljima, i zajedničkoj povijesti i kulturi, od onih koji negirajući cijelu europsku civilizaciju negiraju i sam način da ljudima budemo ljudi. Jednom će, u ne tako dalekoj budućnosti, onoj koju će doživjeti i naš naraštaj, a možda je dočeka i već stari jarac Vargas Llosa, pitanje odnosa prema “migrantskoj krizi”, koja će tada, naravno, biti obuhvaćena nekim jasnijim i ozbiljnije formuliranim pojmom, biti diskvalificirajuće na način na koji je među pristojnim svijetom diskvalificirajuće pitanje odnosa prema Holokaustu. U Holokaustu je, istina je, stradalo šest milijuna Židova.

Koliko je ljudi stradalo pred zidom koji je oko sebe podigla Europa, utopivši se u Mediteranu ili stradavajući na kopnu? Koliko stotina, tisuća, desetina tisuća, stotina tisuća ljudi? Broj će se jednoga dana precizno znati, i onda ćemo se pred tim brojem naći na isti onakav način na koji je Europa nakon Drugoga svjetskog rata, nekako od kraja pedesetih, u šezdesetima, sedamdesetima, devedesetima, pa u novom mileniju, sve više sebe nalazila pred pitanjem Holokausta i vlastite odgovornosti i krivnje za smrt šest milijuna ljudi i nestanak vlastite civilizacije, u koju je ugrađen kulturni, politički i egzistencijalni doprinos istih onih Židova, kojima je zatim uskraćeno pravo na život.

Na mjesto Židova kojih više nije bilo, nakon Drugog svjetskog rata u baštinu europske civilizacije ugrađen je odnos prema Holokaustu. Na mjestu žive i plodne zajednice našla se baštinska i civilizacijska zapovijed. Onaj tko ju prekrši nije Europljanin i nije čovjek, jer Europljanin nema načina da bude čovjek, ukoliko nije Europljanin… Tako će biti i s migrantima, tako će, u to nema baš nikakve sumnje, završiti priča o njima. Preživi li Europa vlastiti odnos prema migrantima, pobijedi li vlastite antieuropske tendencije, prethodni europski zločin dovesti će do nove baštinske i civilizacijske zapovijedi. Tako će biti, ili Europe neće biti. Eto, to je bio smisao mog uzdaha, prije nego što sam krenuo u čitanje Vargasa Llose. Posljednje čitanje neke njegove kolumne. A možda i izbacivanje njegovih knjiga iz kuće. Hamsuna mogu podnijeti, mogu ga i voljeti, kao što ga zaista volim, zato što je nacionalsocijalizam poražen i što je antifašistička koalicija pobijedila u Drugome svjetskom ratu, ali ovo se sad zbiva, i ovodobni mi hamsuni ne mogu biti dragi…

Ali onda se dogodi preokret, koji zapravo i nije preokret, nego se time samo potvrđuje moje uvjerenje da pitanje odnosa prema migrantima, kao ni pitanje odnosa prema Holokaustu, nije nešto na čemu se dijele lijevi od desnih, nego nešto na čemu se dijele civilizirani od besprizornih. Vargas Llosa napisao je tekst u kojem nema nijednog huljskog ni izdajničkog “ali”: “Kada su zakoni, poput onih na koje se poziva Mateo Salvini, neracionalni i nehumani, onda je naša moralna obaveza da ih ne poštujemo, baš kao što je učinila Karola Raket. (…)

Mlada Nemica je prekršila grub i surov zakon, u skladu s najboljim tradicijama demokratskog i liberalnog Zapada, čiji je antipod upravo to što predstavljaju Liga i njen vođa Mateo Salvini: pritom ne mislim na poštovanje zakonodavstva već na karikaturu pravne države, rasističku i punu predrasuda. A upravo on i njegovi sledbenici (dakako, previše brojni, ne samo u Italiji već i u gotovo celoj Evropi) oličavaju divljaštvo i varvarstvo za koje optužuju imigrante.” Ne odupre li se Europa Salviniju, čije djelovanje Vargas Llosa naziva neofašizmom, i stavlja ga u djelatni niz s Torquemadom, Hitlerom i Mussolinijem, bit će razorena nizom bregzita, a nakon toga će, poput istočne Ukrajine, “doživeti tužnu budućnost u nastojanju da se odupre smrtnim zagrljajima ruskog medveda”.

Veoma mi je važna kolumna Marija Vargasa Llose o Caroli Rackete i migrantima, upravo zato što ju je napisao konzervativac, desni liberal, čiji stavovi o pogubi političke korektnosti znaju biti iritantni. Taj tekst potvrđuje da je naš svijet joj uvijek integralan i cjelovit u svojim svjetonazornim i ideološkim suprotnostima, pa je u njemu Garcia Márquez​ lijevo, a Vargas Llosa desno, i da i dalje postoje načini da se odupre besprizornim divljacima koji rade na njegovom uništenju.

Ili će Europa, za svoje i za njihovo dobro, prihvatiti izbjeglice, ili Europe neće biti. A ako je ne bude, slijedom načina na koji misli Vargas Llosa, završit će kao niz udaljenih i zavađenih zapadnih ruskih gubernija, koje će, kada se svako malo međusobno pokolju, miriti i obilaziti veliki ruski car.

“Treba imati na umu da te hiljade i hiljade ubogih ljudi zapravo odaju počast Evropi bežeći iz podsaharskih zemalja kojima upravljaju bande lopova, a neretko i fanatici koji su nacionalnu baštinu pretvorili u Ali-babinu pećinu.” I to je, zapravo, najinteresantnije: kako ti tupani i tupanke, europski tulipani i tulipanke, koje Mikromusolini (Mateo Salvini) uspijeva izmanipulirati, ne primjećuju upravo tu počast?

Izdvajamo