Angela Merkel u ponedjeljak je objavila da pregovori o novoj vladi, temeljenoj na rezultatima izbora održanih 24. rujna, počinju idući tjedan. Za stolom će sjediti četiri stranke: bavarski Kršćanski socijalisti (CSU), sestrinska stranka Kršćanskih demokrata (CDU) Angele Merkel, te liberali (FDP) i Zeleni. Dakle, ono što njemački mediji vole zvati Jamajka koalicijom, prema bojama na zastavi te karipske države: crna, žuta i zelena.
Iako se čini da je Njemačka izabrala kontinuitet, taj prvi pogled vara. Kao i sve ostale države u Europi, i Njemačka je nakon krize doživjela politički tektonski poremećaj koji je, za razliku od Francuske ili Austrije, zastrt likom kancelarke. Potres je posebno pogodio desnu domenu političkog spektra gdje je došlo do prelijevanja birača u radikalnu, antiislamsku i antieuro Alternativu za Njemačku (AfD). A ona je nametnula novi narativ u kojem se u javni diskurs vraćaju termini i simboli koje je Njemačka od poraza nacizma izbjegavala: ovo su prvi izbori na kojima je njemačka zastava aktivno korištena i na kojima je u središte rasprave došlo pitanje identiteta. Koji automatski podrazumijeva odnos prema prošlosti, što je AfD mudro koristio za provokaciju kojom je privlačio birače nezadovoljne tromošću i prepoznatljivošću političke ponude CDU i Socijaldemokratske stranke (SPD).
Stoga su i jedni i drugi zabilježili najgori rezultat u povijesti. Posebni je problem za te dvije stranke - ali i za CSU - što su njihovi birači većinom otišli u redove AfD-a. Na Zapadu zbog bljedunjavosti dviju povijesno najjačih stranaka, a na Istoku zbog dubokog nezadovoljstva biračkog tijela, koje se prezentiralo snažnim antiimigrantskim nabojem iako za to pravog razloga nema: naime, na Istok gotovo da nisu slani izbjeglice koji su stigli u zemlju u velikom valu 2015. Tako su ovi izbori potvrdili i da 27 godina nakon ujedinjenja Istok u svim aspektima kaska za Zapadom, što se s novom generacijom amalgamira u bijes prema političkom establishmentu (netko, jasno, mora biti kriv).
Iako je Merkel govorila o pobjedničkom CDU, ako navedene realnosti nije bila svjesna odmah, postala je na posljednjem stranačkom sastanku u Dresdenu prije tjedan dana kada ju je stranački podmladak prozvao kao krivca za izborni poraz te izviždao. Ona nije poznata kao politički agitator, kao osoba koja gura ideologiju, ali sada je vrag odnio šalu i treba se nadati da joj je jasno da bez održivog koalicijskog sporazuma, ali i novog društvenog dogovora, ovoj vladi prijeti raspad. To bi za posljedicu imalo nove izbore na kojima nje više ne bi bilo kao liderice, a birači bi kaznili CDU, preciznije sve stranke bliske vlasti: profitirali bi samo AfD i Ljevica. Takav kraj karijere svakako ne želi. Stoga je već u primarnim pregovorima s CSU pokazala sklonost kompromisu te je pristala na njihov zahtjev za gornju granicu za azilante, a za Zelene je sačuvala temeljnu njemačku odredbu da prima sve azilante koji dođu na granice.
Naruku joj ide što i liberali i Zeleni dugo nisu bili u vladi i žele se javnosti predstaviti u što boljem svjetlu. Zato će i oni biti spremni na ustupke jer im je jasno da ne smiju biti razlog neuspjeha formiranja vladine koalicije. Pregovori će se možda oduljiti, ali vanjski je pritisak da budu što brže gotovi snažan. Naime, rujan je donio dvije vizije razvoja EU: institucionalnu, koju je iznio Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije (EK), i međuvladinu, koju je predstavio francuski predsjednik Emmanuel Macron. Vrijeme leti, EU se mora što brže reformirati, a to bez stabilne njemačke vlade nije moguće.
Toga su svjesni i svi ostali veliki igrači pa je jučer EK predložio nove mjere za jačanje bankarskog sektora EU, koje su nešto blaže od prije predloženih kako bi bile što bliže njemačkim prijedlozima i tako ojačale položaj Merkel i njezina donedavnog ministra financija i ključnog suradnika Wolfganga Schäublea u pregovorima. Posebno ako Merkel odluči sačuvati za CDU fotelju ministra financija jer su mnogi u EU zabrinuti predizbornim najavama liberala koji se protive jačanju eurozone u već dogovorenom smjeru, posebno pomoći zemljama u teškoćama. No, ako liberali i dobiju resor financija, neće biti u poziciji da nameću svoju politiku bez konzultacija s kancelarkom i njezinim cercleom.
Usto, ni njima ne bi odgovaralo da postanu krivci za probleme na razini EU: Nijemci su i dalje snažno proeuropski nastrojeni. Kako i ne bi kad od eura i EU oni imaju najviše koristi, što je bilo jasno Helmutu Kohlu kad je gradio takav sustav. A on, pak, bez snažne Njemačke i Francuske puca. Ova potonja se osovila, sad čekamo "Mutti".