KLASA OPTIMIST

Mi smo Hrvati jednostavni, primitivni ljudi. Oduzmeš li nam jela od tri sastojka, glazbala s jednom žicom i pjesme s dva stiha, što će od nas ostati?

Ti što u ime branitelja, veterana, dragovoljaca, udovica, roditelja nestalih, u ime obitelji, Zdravka Mamića i Zlatka Dalića odlučuju što je poželjno, a što nepoželjno u ovoj zemlji, pa i oni su na stanoviti način naša kulturna baština, naše neprocjenjivo vrijedno nematerijalno dobro. Taj prosti primitivizam, sancta simplicitas, zapravo bi trebao zaštititi UNESCO

Katkad treba biti jednostavno. Najpoznatiji hrvatski tradicionalni recept stane u jednu rečenicu. Oderano ovčje mladunče nabiješ na dugačak šiljak, valjano ga posoliš i sporo okrećeš nad žeravom. Najbolje što ćete pojesti u Dalmaciji ima samo četiri sastojka, ribu, blitvu, sol i maslinovo ulje. Od antike do danas naš narod ništa složenije od toga nije smislio. Istina, od Turaka smo naučili puniti povrće mljevenim mesom, od Mađara smo uzeli gulaš, od Mlečana pašticadu, od Austrijanaca pohani odrezak, krumpir-salatu, savijaču od jabuka i sacher tortu, ali izvorna, nesumnjivo naša jela tako su primitivna da bi ih i debil znao spremiti.

Kao što ih debili i spremaju. Ako nemate ražanj pogonjen električnom strujom, za jedan tako mučno dosadan posao kao što je pečenje mladog janjca nema boljega nego uputiti kakvog zaostalog momka da dva i po sata ravnomjerno vrti na stočiću, pojeći ga s vremena na vrijeme velikim kriglama ledenog bambusa da siromah ne dehidrira u jari.

Pa i s muzikom je slično. Dok su narodi oko nas svirali balade na lutnjama i menuete na čembalima, razvlačili mjehove harmonika u razdraganim polkama, raspisivali složene operne partiture za desetke gudača, dirigirali zborovima i solistima i svijali blistave limene cijevi u sve čudnije puhačke instrumente, u nas se u beskraj monotono turpijalo na jednoj jedinoj žici od konjske dlake. Već kad je netko u Lici rastegnuo dvije preko gusala od javorova drva i jareće kože, to se držalo dekadentnim luksuzom. “Šta će mu dvi žice?” negodovao je jedan. “Da neće možda guslat džez?” šapnuo je drugi prestravljeno.

“Neš ti nama ođe pametovat”, viknuo je napokon treći kamenjem tjerajući heretika koji se drznuo dirnuti u njihovu blaženu jednostavnost. Jer urođenicima je zapravo i ona jedna žica katkad bila višak, muzički su se sasvim dobro izražavali i bez instrumentalne pratnje, na suho, jedan bi pjevao deseterački dvostih, a ostatak Backstreet Boysa se pridružio poletnim ojkanjem. Stoljećima je to bio naš dinarski solfeggio, ganga, rera i ojkalica, ni nalik ičemu drugome u europskoj muzici. Najsličniji možda tradicionalnom pogrebnom pjevanju tuareških udovica.

Pripovijeda mi prijatelj Kaštelanin kako je jednom davno, u nenarodna vremena, u nekom stanu u Zapruđu čitavu noć igrao briškulu i trešetu s trojicom Imoćana, redom visokoobrazovanih muškaraca, sveučilišnih profesora i novinara. “Ma, čekaj, je li ono neko piva gangu?” zaustavio se jedan od njih oko tri iza ponoći zatečeno. I svaka se aktivnost za stolom na nekoliko trenutaka zaustavila. Kartaši su zašutjeli ozareno osluškujući proljetnu novozagrebačku noć, ali zvuk koji su čuli nije nažalost bilo njihovo zavičajno pjevanje, već šum trafostanice. Pa, zbilja, može li se zamisliti prostija muzika od one koju ćete zamijeniti sa zujanjem bakrene zavojnice pod naponom?

Otprije osam godina UNESCO je hrvatsko ojkanje zaštitio kao vrijednu nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva, a ja se, iskreno, dvoumim oko toga, ne znam jesam li ponosan ili mi je neugodno. Zaključujem ipak da su učeni međunarodni etnomuzikolozi ispravno ocijenili visoki umjetnički doseg stihova: “Mala moja, frižideru stari, u tebi se moje meso kvari.” Nenadoknadiva bi šteta bila da takvi proplamsaji duha iščeznu u zaboravu. Osim toga, mi smo Hrvati jednostavni, primitivni ljudi. Oduzmeš li nam jela od tri sastojka, glazbala s jednom žicom i pjesme s dva stiha, što će od nas uopće ostati?

Kad nekakvi branitelji, udovice, vojni veterani i invalidi, protestiraju zbog festivala ojkanja koji je u Petrinji htjelo organizirati Srpsko narodno vijeće, riječ je o sramotnom kršenju nacionalnih prava i umjetničkih sloboda i uništavanju jedne tradicije koja je, na koncu, i hrvatska tradicija. Mnoge su slične priredbe organizirane u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini, u Cisti Velikoj, Šestanovcu, Slivnu, Tomislavgradu, a znale su gdjekad dobaciti i u inozemstvo, sve do Münchena, i nikad dosad čuvari našeg domoljubnog ognja nisu se našli iznenađeni i uvređeni. Jedina nevolja s festivalom u Petrinji je da na njemu nisu trebali pjevati naši, već njihovi. Cijeli je problem da takozvani branitelji mrze Srbe, a nezgodno im je to otvoreno kazati.

Ali, s druge strane, razmišljajući dulje o ovome neobičnom slučaju, ne mogu ni branitelje osuđivati. Jer, vidite, ti što u ime branitelja, veterana, dragovoljaca, udovica, roditelja nestalih, u ime obitelji, Zdravka Mamića i Zlatka Dalića odlučuju što je poželjno, a što nepoželjno u ovoj zemlji, pa i oni su na stanoviti način naša kulturna baština, naše neprocjenjivo vrijedno nematerijalno dobro. To je također dio velike hrvatske tradicije jednostavnosti. Užasni ljudi koji se predstavljaju braniteljima nikad nisu protestirali ni zbog čega stvarno važnog.

Valjda pet hiljada udruga imaju i nijedna se, zanimljivo, nije javila da podrži montere iz Uljanika, ili švelje iz Kamenskog, ili zadužene u švicarcima, ili bilo koga drugoga izvan njihova sebičnog kruga interesa. Desničarske histerike ne uzrujava da ovdje mladići umiru na ulicama prije nego Hitna pomoć dođe do njih. Jedino što njih pokreće je goli šovinizam, okomiti se na ćirilicu, Momčila Bajagića ili ojkanje. UNESCO bi možda i to trebao zaštititi, taj primitivizam, sancta simplicitas, svetu jednostavnost hrvatskih političkih debila, njihove proste mozgove na baterije od četiri i po volta što se momentalno počnu pregrijavati na sve za što makar i samo naslućuju da ima veze sa Srbima.

Izdvajamo