ISPAD TENISAČICE

MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Kome to uopće Serena u slomu živaca može biti uzor? Nije svaki nervni slom 'MeToo', uopće mi ne imponira taj njezin javni kolaps

AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.09.2018. u 21:49

  • USA TODAY Sports

    U skladu s mojim prvim prezimenom, ima nečeg vučjeg u meni. Kad se naljutim, to doista bude gadno. Budem divlja, napadam. Poslije mi bude krivo, pa se ispričam. Teško je reći ponosim li se svojim koleričnim temperamentom ili ne.

    U nizu situacija me obranio od raznih nepravdi i napada, no u nekima sam ispala neuračunljiva luđakinja. Bez obzira na to što ispadi i povišeni tonovi mogu skrenuti pažnju na neke teme koje bi inače prošle ispod radara, mislim da bi osoba trebala doživotno raditi na sebi da ih se riješi.

    Dobri živci

    Netom sam pisala o nemogućoj naravi ikone pokreta MeToo, Rose McGowan. Sada se u Sereni Williams uskomešala divlja krv i mnogi su to prepoznali kao “borbu za našu stvar”. Da su igrali muškarci, drukčije bi se sudilo, tvrdila je Williams na presici nakon što je izgubila od Japanke Naomi Osake.

    Finale US Opena pamtit ćemo manje po igri, a više po njezinu slomu živaca koji je počeo kad ju je sudac opomenuo zbog “coachinga”, savjetovanja s trenerom. Potom je napravila dvostruku pogrešku na break loptu, razbila reket, dobila još jednu opomenu, izgubila poen. Nakon toga se okomila na suca: “Borim se za žensku ravnopravnost! Priznajte da ste mi ukrali poen! Vi ste običan lopov!”

    Nakon presice Serenu su podržale brojne kolegice, premda ne znam zašto bi mi imponirao nečiji javni kolaps. Smisao je sporta, pogotovo vrhunskog, da mentalno i tjelesno budemo u balansu. Najbolji su tenisači uvijek ostavljali pomalo robotski dojam, više su bili mašine za pobjeđivanje, nego ljudi od krvi i mesa. Pa ipak bi proplakali grleći pokale. Svoj temperament na terenu nije skrivao ni Goran Ivanišević i zbog toga smo ga voljeli više od onih hladnih tipova.

    Pa ipak, dobri živci sportašima su zadani i više nego običnim smrtnicima. Da nije bilo neviđenog strpljenja, ne bismo osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu u nogometu, niti bi Janica bila olimpijska i svjetska pobjednica.

    Nekontroliran sportaš ne može biti uzor ni ženi, niti muškarcu. Vrijeđanje suca ni najmanje ne unapređuje ženska prava, a još manje veliča njezinu prirodu. U takvim se trenucima osobe ponašaju u skladu s Aristotelovom definicijom žena “kao životinja koje treba pripitomiti”. Treba biti oprezan prije nego što nekoga proglasimo perjanicom borbe za ženska prava. Osobno me ne može zastupati netko tko viče na suca i ponavlja da tako ne bi sudio muškarcu. Čak i da je to istina, a ne kažem da nije, vika i trganje reketa nisu nikakav argument. Ljudi smo, pred nama je životni zadatak da se obuzdamo, da ne budemo divlji, ma kako se u sebi osjećali.

    Ženski geto

    Možda ima nekog zadovoljstva u prevrtanju stolova i razbijanju posuđa, ali taj osjećaj kratko traje. I Platon se, a ne samo Aristotel, bavio složenom ljudskom prirodom: dušu opisuje kao kočijaša čiji dvopreg vuče jedan pitomi, a drugi divlji konj. Smisao je kočijaša da obuzda onog divljaka jer u protivnom će se njegova kola izvrnuti.

    Da je Serena izdržala sučevu opomenu, jer na kraju krajeva, sam je trener priznao da joj je davao neke znakove, da je obuzdala živce i nastavila s igrom, vjerojatno ne bi izgubila od Japanke, niti bi se nakon sloma živaca promovirala u borca u ženska prava. Uvijek ima sudaca čijim suđenjem nismo zadovoljni, tako da Serenina premisa ne drži vodu. Ne prihvaćam da se neki eksces nužno treba “čitati” u MeToo ključu. Dugoročno će to postati škodljivo, a MeToo pribježište raznih žena u slomu živaca. A to će nas getoizirati i više od nemogućih muškaraca.

    Izdvajamo