Književnik čije mi djelo nije poznato, u nedavnom je intervjuu u ženskoj reviji izjavio kako uvijek bira žene mlađe od pedeset, po mogućnosti, stare dvadeset i pet godina, te da prilikom izbora prednost daje azijskim ženama. Naravno, posljedice tih izjava su burne: reakcije pljušte sa svih strana, od žena koje mu pišu da je odvratan i gad, do onih koje imaju pedeset godina, a tijelo im i dalje dobro izgleda pa su objavile slike svojih pojedinih dijelova. U svemu tome nije mi jasno zašto bi uopće ukus tog lika (50) trebao ikoga zanimati.
On je toliko neprecizan u svojoj definiciji privlačnosti, da me, eto, provocira da progovorim javno o tome kakve muškarce osobno preferiram. Pa tako, za razliku od navedenog književnika koji gleda mlađe, ja baš volim tipove od pedeset godina, ali mi smeta ako su ćelavi i trbušasti te prednost dajem kosmatima i netrbušastima. Uz to, ne volim okrugao oblik lica koji podrazumijeva podbradak pa od idealnog muškarca očekujem ovalno, duguljasto lice, po mogućnosti većeg nosa, jer iz nekog samo meni jasnog razloga nosate muškarce smatram strasnijim od muškaraca koji imaju mali nos. Možda je to posljedica preuranjenog čitanja Gogoljeva “Nosa”, što me zauvijek učvrstilo u predrasudi da je muškarčev nos izuzetno važan za kvalitetu veze.
Ako bih bila do kraja iskrena, plavooki muškarci u meni pobuđuju nepovjerenje, osjećam da su ženskari i bonvivani, pa se nekako uvijek okrećem za muškarcima tamnih očiju kojima spontano vjerujem. Prilično me mogu uzrujati muškarci koji nose pulovere s okruglim izrezima iz kojih im vrat nekako čudno proviruje, pa preferiram košulju i vestu V-izreza, nikako V-izrez bez košulje kao Michael Douglas u “Sirovim strastima”. Premda neke žene to vole, mene uzrujava pretjerana dlakavost u muškarca, cijenim glatkoću, u najgorem slučaju rijetke dlake, svakako što manje dlaka po tijelu, to bolje. Pod time ne brojim dlake na glavi. Stražnjica muškarčeva, ako mene pitate, ne treba biti ni prevelika ni premala, ni u ludilu ne smije biti obješena, a važno je i da ne bude uvijek skrivena sakoom ili nečim drugim, jer kako da je ocijenim ako je ne vidim. Muškarčevi zubi su poglavlje za sebe. Draži su mi umjereno do srednje krivozubi muškarci od onih koji su poradili na savršeno strukturiranim umjetnim zubalima koje nepogrešivo prepoznam, odmah. Muškarčeva boja glasa može biti kobna što se mene tiče, jer piskutav ili malo viši glas nikako ne prolazi, a sve je to zbog moje djetinje ljubavi prema baritonu pjevača Joy Divisiona, za kojim sada tragam u svakom muškarcu. Čak mi je draže čuti ga preko telefona više puta, jer sam glas može presuditi našim budućim kontaktima. Moram napomenuti da mi je žao što se moj omiljeni pisac Karl Ove Knausgård u jednom svom eseju požalio na preuranjenu ejakulaciju, jer preferiram kad muškarci o takvim stvarima ne govore.
Volim kad pričaju o seksu umjereno, dozirano, a ne pretjerano i s detaljima. Ako uopće ne pričaju budu mi opet sumnjivi, jer možda uopće nemaju tjelesnih iskustava ili ih toliko dugo nisu imali da su ih zaboravili. Volim kraću kosu kod muškarca, osim ako je toliko lijepa da izgleda poput nekog srednjovjekovnog kralja s njom, ali ni tada to neće biti moj tip. Prilično me straši kada muškarac previše brine o svojoj bradi. Isto tako, njegujem brojne predrasude prema muškarcima koji previše vremena provode u teretani. Malo vremena u teretani mi je okej. Poseban strah u meni izazivaju muškarci koji imaju jedrilice ili barke pa stalno o njima pričaju i uvijek malo “daju” na preparate za održavanje takvih vozila. Pretjerano bogati muškarci koji misle da novcem mogu kupiti sve u meni pak bude predrasude od bogatstva. Ne volim kad muškarac previše miriše. Opet, ne cijenim ni prirodne mirise muškog tijela. Potpuno isključujem iz doživljaja muškarce koji se ne peru. Volim kad su visoki, ali ne previsoki, dapače, između jako visokog i onižeg preferiram onižeg. I tako. Stvari su puno složenije od toga volite li mlađe ili starije. Pritom, gomile predrasuda neizbježne su prilikom formiranja osobnog ukusa. No, da nije te složenosti život bi bio zbilja dosadan i tužan, baš kao egzistencija gore navedenog književnika kojem prije svega nedostaje mašte. Za razliku od Byrona, notornog ženskara, veličanstvenog pjesnika i šepavog ljepotana, koji se s dvadeset i dvije godine usudio zaljubiti u ženu od osamdeset. O tome bi naš vrli francuski književnik trebao meditirati, no u tom slučaju ja ne bih imala o čemu pisati.