Thomas Mann je, prema svjedočanstvu svoje kćeri Erike, bio grozan čovjek. Morala mu se obraćati s “gospodine” i posjećivati ga samo u pauzama od pisanja. Baudelaire se drogirao i kao takav nije bio nikakav uzor. Ezra Pound simpatizirao je nacistički pokret. Hemingway je bio pijanac koji se ubio. Virginia Woolf se ubila. Flaubert se zarazio sifilisom u bordelu. Proust, premda mlad, odbio je ustati iz kreveta. Balzac je imao ozbiljnih problema u školi. Matoš je bio dezerter i pio je. Faulkner je stalno pio, osim kad je pisao.
Edgar Allan Poe oženio se maloljetnom rođakinjom. Byron je bio nezasitan ženskar i prvi je žene prozvao “komadima” (“a piece”). Zaljubio se u vlastitu sestru. Grof Tolstoj toliko se svađao sa ženom da je radije umro na željezničkoj stanici nego doma. Zbog Henryja Jamesa ubila se neka jadna usidjelica u Veneciji. Marguerite Duras bila je alkoholičarka i mijenjala muškarce kao čarape. U njezinu najpoznatijem romanu, za koji je dobila Goncourta, sredovječni bogataš izgubi glavu za petnaestogodišnjom djevojčicom u Francuskoj Indokini - koja je Marguerite Duras.
Vladimir Nabokov proslavio se ljubavnim romanom o profesoru i dvanaestogodišnjakinji. Sylvia Plath gurnula je glavu u pećnicu nakon što je dvoje male djece stavila spavati u susjednoj sobi.
Philip Roth sustavno je ulazio u veze sa studenticama i o tome pisao. Netko se čak usudio snimiti film na tu temu. Prije nego što je otišao u Veliki rat u kojem je smrtno ozlijeđen, Guillaume Apollinaire cijenio je apsint i prostitutke iznad svega. Aldous Huxley eksperimentirao je s ludim gljivama i o tome pisao. Zašto nabrajam te drogirane pijance i seksualne manijake? Iz jednostavnog razloga što sam ih studirala. Da biste diplomirali književnost, morali ste proučavati živote i djela ovako nastranih tipova. Možda će u budućnosti studij književnosti biti lustriran. Doduše, rijetki će ostati jer malo je pisaca koji u svojim biografijama ne bilježe ekscesna ponašanja. Čak i sveti Augustin u svojim “Ispovijedima” priznaje da je vodio razuzdan život u Kartagi prije nego što se preobratio. Mislim da mu to ipak ne možemo tolerirati.
Studij književnosti trajat će kratko, ispita će biti malo. Pogotovo kad dođemo do avangardnih umjetnika, ekspresionizma, Novog romana, postmodernističkog poigravanja pričom i sličnog. Nikako da se pojavi netko dovoljno podoban o kojem bismo na miru mogli slušati kolegij.
Na sveučilištu u San Diegu upravo se vodi žučna rasprava o tome treba li postojati kolegij o Woodyju Allenu. Neki se studenti bune jer Woody je, kao što znamo, uvijek bio sumnjiv u seksualnom pogledu, pa je tako i završio na sudu osumnjičen za napastovanje svoje male pokćerke Dylan. Osude su odbačene, no mnogi i dalje ne vjeruju tom starom šajseru.
Tim više što je odavno u braku s drugom pokćerkom. Uostalom, nije li on svojedobno snimio gnjusni film “Manhattan” u kojem se sredovječni muškarac spetlja sa sedamnaestogodišnjakinjom? Je li to razlog što se Woodyjev film “Wonder Wheel” s Kate Winslet u glavnoj ulozi ni u snu ne može naći na ovogodišnjoj oskarovskoj reviji smeća, s časnom iznimkom filma o Sir Winstonu Churchillu?
No pitanje je može li Gary Oldman dobiti Oscara za svojeg Churchilla jer navodno je bivšu suprugu u svađi zveknuo telefonom. Na sudu nije dokazano, ali žena kaže da je. Kad Woody, kojem je preko osamdeset godina, umre, više neće biti nijednog od četvorice najvećih: besprizornog Charlieja Chaplina, koji se u svojim pedesetima oženio svojom gotovo četrdeset godina mlađom kćeri Eugenea O’Neilla, zloglasnog Orsona Wellesa, lošeg oca, muža i pijanca, perverznog Hitchcocka, osumnjičenog da je štipao sve svoje ledene plavuše, pogotovo Tippy. Važno je još za života izgnati Woodyja iz posvećenih krugova umjetnosti i obrazovanja i predati se užitku mrtvih filmova, stereotipnih frazetina, nikakve erotike, još slabije radnje. Živjeli Oscari!