Čini se to kao davna prošlost. Ili barem se činilo do prije nekoliko tjedana. U Banskim dvorima sastajala se Vlada Kukuriku koalicije, a ispred njih okupljala prosvjedna masa braniteljskih udruga.
Javnim su se prostorom orile proklamacije o nenarodnoj vlasti, crnoj kugi i crvenoj peronospori. Šef HDZ-a i predvodnik oporbe obilazio je proslave raznih stranačkih obljetnica diljem zemlje obećavajući da će po dolasku na vlast demolirati SDP.
Prvoborci vladajuće opcije iz saborskih su klupa grmjeli o zločinačkoj organizaciji zvanoj HDZ te pozivali na njegovu zabranu. Jedni su “Hrvatsku pokrali”, drugi je “nisu željeli”, jedni su je “oteli”, drugi su je “izdali”... Nije se teško prisjetiti kako je izgledala Hrvatska stiješnjena u političkom okršaju Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. I kako je taj “projekt” završio. Iscrpljeni dvogodišnjim ideološkim ratom, i HDZ i SDP sa svojim satelitima zapravo su krahirali na izborima pa došli u situaciju da vlast mogu osvojiti jedino uz pomoć novostvorene treće opcije.
Suradnju s umjerenjacima iz Mosta prvo nije preživio Karamarko, a kad je na njegovu poziciju zasjeo umjereni Plenković, ubrzo je proklizao i Milanović. Uspostavljena je vladavina stabilnosti, a kad je vehementni Most supstituiran pragmatičnim HNS-om, činilo se da je izgrađen već iskušan okvir dugogodišnje HDZ-ove vladavine, gdje brojne povlastice koje omogućuje obnašanje vlasti služe kao mrkva za ideološku pacifikaciju.
Sukladno tim očekivanjima, i Milanović i Karamarko potonuli su u politički naftalin. Pritom je zanimljivo da su obojica svoj odlazak iz politike predstavila kao transfer u “privatni sektor”, početak karijere u kojoj bi napokon one sposobnosti koje su dotad nesebično koristili za javno dobro upregnuli u vlastite materijalne interese.
Nikad nije raščišćeno o kojim se to poslovima radilo. Poznato je da je Milanović osnovao konzultantsku tvrtku, no koga je savjetovao, gdje, o čemu i za koje novce, nije poznato, osim da je nedavno držao neka predavanja u Kini. Karamarko je, u skladu sa svojim renomeom obavještajca, bio još tajnovitiji. Najavljivao je “projekt kojim će djeci osigurati egzistenciju”, periodički se javljao treš-domoljubnim pisanijama na društvenim mrežama te pokrenuo think-tank koji više nema ni aktivnu web-stranicu. A onda su, negdje sredinom 2019. godine, obojica odlučila da je vrijeme za povratak u politiku.
Prvo je Milanović objavio svoju kandidaturu za predsjednika - funkciju koju je ranije javno prezreo, da bi se uskoro javio i Karamarko s objavom da razmišlja o tome da se ponovno kandidira za predsjednika HDZ-a. Zoran i Tomo, Tomo i Zoran, zapravo su dijelovi iste cjeline. Poput političkog jina i janga ili dvaju lica rimskog boga Janusa.
Sudbine su im fatalno isprepletene, čak i danas. Realizira li se scenarij Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima, bit će to udarac za Andreja Plenkovića, pa će šanse onih koji pretendiraju na njegovu poziciju porasti. Nepotrebno je još uvijek spekulirati o tome kako bi Hrvatska izgledala u slučaju da se Milanović useli na Pantovčak, a Karamarko na Trg žrtava fašizma; takav scenarij još uvijek nije osobito vjerojatan. Ipak, vrijedi se zapitati o razlozima koji stoje iza ovih dvaju velikih povrataka u pokušaju. Na individualnoj razini, činjenica da i Milanović i Karamarko nakon tek nekoliko godina “privatnog biznisa” žele natrag u aktivnu politiku krajnje je porazna.
Obojica su uspješni političari, ljudi koji su uspjeli doći do vrha sustava upravljanja državom, no te uspjehe očito nisu mogli ponoviti u poslovnom okruženju. Znači li to da su za uspjeh u hrvatskoj politici potrebna drukčija znanja nego za uspjeh u hrvatskom biznisu? Ili je konkurencija naprosto manja? Koji god od ta dva odgovora bio točan, krajnje je neugodan.
No na široj razini promatrano, povratak Milanovića i Karamarka otvara još neugodnija pitanja. Evidentno je da ni jedan ni drugi ne bi uopće ni spekulirali takvim opcijama u javnosti da ne ocjenjuju da za njih postoje povoljne društvene okolnosti. Brojni su razlozi kojima bi se takav trend mogao objasniti, od naglih ideoloških skretanja i dubokih klijentelističkih manira Plenkovićeva HDZ-a do političkog nesnalaženja i organizacijskog urušavanja Bernardićeva SDP-a.
Ipak, i to su možda tek simptomi puno malignije dijagnoze društva osuđenog na to da lijek za svaku svoju novu frustraciju uvijek iznova traži u prošlosti.
Bolest za koju smo vjerovali da ide k izlječenju zapravo je bila tek u remisiji, prigušena rastom investicijskog rejtinga, krugovima porezne reforme i ruskim nogometnim srebrom. Terapija jenjava, pa se duhovi prošlosti ponovno ukazuju. Milanović se vratio. Vraća se i Karamarko. Gdje je Đuro Glogoški?