LABIRINT POLITIKE

Milanovića su rušili plinskim bocama, a Plenkovića - tabletima

CROPIX

Ako je postojala dilema je li premijer Andrej Plenković uspješan taktičar, koji vječnim smirivanjem situacije i stavljanjem problema pod tepih rješava krize, sada se vidi da - nije. U stvari, vidjelo se i ranije, ali skoro 40-dnevni nastavnički štrajk razotkrio je sve mane Plenkovićeve taktike odugovlačenja i čekanja da se problem ispuhne kao balon i riješi sam po sebi.

Adventsko razdoblje vrijeme je zabave i opuštanja, ali nekako sumnjamo da šef Vlade uživa u ovim predbožićnim danima. Nadao se da će uspjeti razuvjeriti nastavnike i sindikate, a spomenuti su mu pokazali srednji prst i sada su pred njim samo dva rješenja, i za koje god da se odluči, ispast će gubitnik. Pristane li na povećanje famoznih koeficijenata, već sutra će isto zatražiti policajci, vatrogasci, medicinsko osoblje, carinici i sva gladna usta u javnim službama, a takvo što državni proračun neće izdržati. A ako vlast odluči pokušati sudski zabraniti štrajk, bit će to Pirova pobjeda i težak uteg za HDZ u izbornoj godini. Međutim, ankete pokazuju da je javnost stubokom uz štrajkaše, a premijera doživljava glavnim krivcem za probleme u školstvu. Iako je to pogrešna dijagnoza, Plenković se suočava s činjenicom da ga mnogi ne vole, čak i mrze, koliko god je to iracionalno.

Što mu preostaje u takvim okolnostima? S formalne strane, Plenković smije legalno zatražiti sudsku zabranu učiteljskog štrajka.

Prema odredbama Zakona o radu, poslodavac, odnosno udruga poslodavaca može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje štrajka protivno odredbama zakona. Uostalom, i Viktor Gotovac, profesor radnog prava, upozorava da je štrajk nezakonit jer su izostali kolektivni pregovori i razgovara se o koeficijentima, koji se uređuju zakonom, precizira profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Uostalom, i nekadašnje lijeve vlade su se uz pomoć pravosuđa obračunavale s učiteljima. Kada su osnovne škole u siječnju 2003. u štrajku bile pet dana, tadašnji ministar obrazovanja Vladimir Strugar, u koalicijskoj Vladi Ivice Račana, učiteljima i profesorima poručivao je da štrajk neće platiti. Tako je i bilo, tih pet dana štrajka u osnovnim školama svojim su članovima platili sindikati. I jednodnevni štrajk koji je održan 29. studenoga 2012., opet u vrijeme SDP-ove koalicijske Vlade, tadašnji ministar Željko Jovanović također je odbio platiti.

Plenković ima mehanizme kojima može presjeći, ali kakva bi bila društvena korist takve odluke? Ovdje nije riječ o učiteljima nego o Hrvatskoj kao duboko nepoštenoj državi. Umjesto meritokracije imamo balkanokraciju i sistem “zdrpi što možeš” u kojem fakultetski obrazovani nastavnici vrijede manje od šefa restorana u Ministarstvu obrane. U kojem bviši predsjednici i sadašnja predsjednica dijele povlaštene mirovine - koje su više nego plaća 55-godišnje nastavnice - penzioniranim biskupima i vikarima, osuđenom kriminalcu i 47-godišnjoj domaćici u predsjedničkom zrakoplovu. I onda se čude kao pura dreku kada je jedna ekipa rekla “dosta”.

U pravu je ekonomist Velimir Šonje kada upozorava da se odnedavno svi ponašaju iracionalno. Više nitko nikoga ne sluša, ono što je prije pet godina šatorašima bio “dignitet Domovinskog rata”, danas su “koeficijenti” i “vraćanje dostojanstva učiteljima”, a Branimir Mihalinec i Vilim Ribić sada su u ulozi Josipa Klemma i Đure Glogoškog. I kao što Zoran Milanović nije imao odgovor na bunt branitelja, Plenković ne zna kako odgovoriti nezadovoljnim nastavnicima.

Samo što su Milanovića rušili plinski bocama, a Plenkovića ruše tabletima. Život je prepun ironije.

Izdvajamo