Kako kronično nedostaje bilo kakve inovacije i iskričavosti u politici (HDZ trpi Plenkovića, SDP se koprca s Bernardićem, a Most se stalno nešto gubi u ponavljanjima) tako se u svakom imalo neobičnom političkom istupu traži dublje, možda ipak preduboko značenje.
Tako je i jedan običan status na društvenim mrežama, na profilu potpredsjednika HDZ-a Milijana Brkića, postao predmetom višednevnih pomnih analiza i složenih teoretiziranja. U njegovim mislima traži se skrivena poruka, dublji politički smisao, nastoje se iz toga pročitati navodno nadolazeći procesi, sastavljaju se najmaštovitija tumačenja.
Neki se čak hvataju za Brkićeve riječi i na njih nadovezuju stare, vječne, bezvrijedne ideje o velikim koalicijama, o takvim savezima koji bi tobože pobijedili populizam, unormalili scenu i pridonijeli ne očuvanju postojećeg stanja (što je jedino zapravo vjerojatno s obzirom na takvu pretpostavljenu mirnoću vladanja) nego bi, sugerira se, pokrenuli teške reformske potrese, izazvali strahobalno otvaranje investicijama i tržištu, otvorili uvjete dosad neviđenom rezanju nepotrebne administracije i svakakvim drugim pročišćenjima.
Jer, da, dosta je logično da se najveće stranke dogovore o četiri ili više godina mirnoga zajedničkog vladanja koje proizlazi iz činjenice da kontroliraju na primjer 80 posto mjesta u parlamentu, a onda krenu mahnito rezati i rušiti sve dosadašnje odnose moći i utjecaja koje su sami desetljećima prije toga gradili, uglavnom neometano se izmjenjujući i nadopunjujući na vlasti.
A nositelji te navodne nove zrelosti u velikim strankama koji bi, kažu čitači misli Vase Brkića, trebali sjesti za stol i odrediti nacionalne proritete nisu neki novi ljudi nego baš isti koji su u vrhovima struktura i piramida moći svih tih godina.
Milijan Brkić kao reformator HDZ-a. Ili pak Davor Bernardić kao motor SDP-ova ozdravljenja. Ne zna se što zvuči logičnije, veće i dalekosežnije. Velika koalicija s ovom dvojicom velikana kao idejnim pokretačima i možebitno ključnim akterima imala bi, može se pretpostaviti, neviđen potencijal.
Iz toga bi sigurno proizašla Hrvatska u koju bi trčali investitori, i to tako da im lova od žurbe ispada iz džepova, nova emigracija rasformirala bi se u tjedan dana, a val povratnika, također s vrećama novca i hard diskovima punima pameti, doveo bi do začepljenja na granicama. Demokratske slobode preko noći bi procvale, ne bi više nigdje bilo nikakvog pogodovanja, rezale bi se sve klijentelističke mreže i povlastice.
Ah, država Vase i Bere valjda je još jedino što bi nas trebalo kao pomisao užasnuti otprilike koliko i prispodoba o državi Pernara i Grmoje.
Neki odvažniji interpreti Brkićevih poruka, poput otpalog arhitekta Mosta Ivice Relkovića, drve ovih dana o tome koliko je neophodna velika koalicija ili još bolje velika koalicija s Mostom ili novosklepanom konstrukcijom kao mediatorom.
Sve je to, naravno, lažna, nimalo idealistička, briga za hrvatsko društvo i višestranačje, ustvari nastavak višegodišnjega podzemnog rada na izgradnji takve arhitekture moći i političkih odnosa, mreže koja ima najmanje veze s voljom birača i najveću propusnost za ideje i interese određenih skupina koje se ne natječu na izborima.
Naprotiv: jedino što je važno za hrvatsko višestranačje i parlamentarnu demokraciju jest ozdravljenje, uozbiljenje i stabilizacija velikih stranaka, HDZ-a i SDP-a, ako je to sad više uopće moguće, napose ako je to moguće u SDP-u. Snatrenje o njihovu velikom savezu samo je dio upornog rada na slabljenju i uništenju.
To da se Milijana Brkića danas doživljava kao pionira tobožnjeg čišćenja HDZ-a i SDP-a od svega što je loše nasljeđe ipak zvuči kao slab politički vic. Ne,
HDZ i SDP ne trebaju sjedati ni za kakav stol niti dogovarati nikakve zajedničke strategije.
Oni se protiv proboja interesa i protiv populističkih ideja mogu boriti tako da jačaju svoje organizacije, programe, ljude i prepoznatljivost.
Brkićev višegodišnji prigušeni rad u HDZ-u, s tu i tamo nekim pitijskim statusom, teško se može i uz najbolje namjere staviti u kontekst snaženja HDZ-a.
Jer, koketirati s idejom sjedanja za stol SDP-a i HDZ-a, u trenutku kad to očito uopće nije politička opcija inače umjerenog, dakle ne radikalnog nego umjerenog vodstva stranke, znači slati neke destabilizirajuće unutarstranačke poruke i testirati vlastitu težinu u javnosti i stranci.
Teško je vjerovati da je baš Brkić, sa svojom popudbinom i političkim historijatom, taj koji sanja o pročišćenju na političkoj sceni. Da je baš Brkić taj koji će primjerom svoga improviziranog obrazovanja u Hrvatskoj zadržati obrazovane ili da će baš on primjerom svoga dosad iskazanog “umjerenjaštva” pridonijeti ublažavanju podjela u društvu ili da će baš on primjerom “transparentnosti” djelovanja u politici pomoći uspostavljanju sve većeg povjerenja među političarima i strankama.
Kao što se u Bernardićevu djelovanju ne treba i ne može tražiti nikakav smisao u pogledu javnog interesa ili čak interesa SDP-a kao jedne od dvije vodeće stranke, tako ni u porukama Milijana Brkića nema potrebe tragati za indicijama da se s njegove strane inicira nešto što smjera boljem društvu, boljem HDZ-u, boljem životu i boljim odnosima generalno.
U Brkićevu slučaju, nažalost, vjerojatno je riječ samo o testiranju snage, nekom laganom osobnom pokušaju privremenog rebrendiranja iz radikala u naprednjaka, o nekom makismalno dopuštenom odskakanju iz stranačke monotonije u kojoj su mu nastupi prilično ograničeni. Radi se o političkom koprcanju koje ne vodi ničemu nego pokušaju održanja ili oporavka struktura koje su momentalno, pod Plenkovićevim vodstvom oslabljene, zapostavljene, potisnute.
To što Brkić pušta, to nisu poruke nego signali. On jednostavno želi signalizirati da je i dalje politički živ. Nešto slično čini iz dana u dan i njegov idealni partner za veliku koaliciju Davor Bernardić. Po tome su njih dvojica slični.
Još daju znakove života, a politički su, realno govoreći, poprilično zatučeni.