Ministrica prosvjete i gombalaštva Blaženka Divjak bila je nešto u Bakru, gdje je nisu ništa pitali, ali ona je neupitana iznijela zamisao prema kojoj će od sele roditelji imati pravo na jednu ispričnicu u školskoj godini, ili možda jednu u polugodištu, oko toga se još nije domislila, dok će sve druge izostanke moći da pravda samo liječnik. Tako će biti ne samo u Bakru, nego u svoj Hrvatskoj.
Ako među vama još ima onih koji su išli u školu, a siguran sam da ima, i ako pamtite sve one sezonske epidemije gripe, hunjavice i svakovrsnih viroza, kao i životnu epohu dječjih bolesti, koje su pustošile po školama, dobro će znati kakve će biti posljedice rečene ideje omogući li se gospođi ministrici da je provede. Pedijatrijske ordinacije pune izbezumljenih majki i očeva, koji su pobjegli s posla da u sezoni gripe sinovima svojim i kćerima ishode liječničke ispričnice, matera koje dovode svoje uplakane trinaestogodišnje kćeri, koje zbog bolne i obilne menstruacije ne mogu u školu, očeva koji poznaju liječnika, bili su s njim u vojsci, pa sređuju ispričnicu za svoje i za troje druge djece… I sve gore, i sve grđe!
U vrijeme kada sam ja išao u školu, pozovimo se opet na slavni i iritantni osobni primjer, roditeljska ispričnica bila je zakon nad zakonima. Računalo se ovako: škola je vrhovna dobrobit zajednice, a nitko, ni država, ni partija, ni narodna milicija, za dobrobit djeteta nije više zainteresiran od roditelja. U slučajevima kad nije tako, a takvi postoje uvijek i svuda, na scenu stupaju socijalne službe te, u krajnjem slučaju, sud, koji će bez pardona u zatvor strpati roditelja koji djeluje protiv svoga djeteta.
Škola je i u ono vrijeme bila oblik prisile. S tom razlikom da prisilu nije provodila nekakva ministrica, ili, kako se to onim jezikom govorilo, sekretarica Samoupravne interesne zajednice za školstvo i obrazovanje, nego su prisilu provodili roditelji. Koji bi ti, ako baš sasvim zahiriš s protuškolskim djelatnostima, zaprijetili izbacivanjem iz kuće, slanjem na zanat, u vojnu školu, u materinu. Da, bilo je to vrijeme kada su roditelji svoju djecu po potrebi slali u materinu. Ne učiteljicu, ne nastavnicu, ne školsku direktoricu i školu u cjelini, nego rođeno dijete. Bili su to užasi komunizma i komunističkog školstva.
Neprestano sam bio bolestan, pogotovo za osnovnog školovanja, do šestog-sedmog razreda. Godine su mi prolazile u bunilu i u stalnoj vrućici, plućna kuga jedina je zarazna bolest koju u tom strašnom životnom razdoblju nisam prebolio. Nisu me bolesnog vodili liječniku, jer se djecu koja boluju od običnih bolesti, dakle od svega što je ispod plućne kuge, ne vodi doktoru, nego ih se pušta da ozdrave. Uz pomoć medikamenata ili samo uz mirovanje i mnogo tekućine. Bio je tu i još jedan razlog da bolestan ne vidim ambulantu sa zelenim linoleumom po kojem se netko ispovraćao: otac mi je bio liječnik. Samo kad bih se plaho razbolio, recimo kada sam dobio krzamak iliti ospice, doveo mi je svoga kolegu, slavnog doktora Zazulu. A kada sam fasovao šarlah, na Sepetarevcu se okupio cijeli konzilij. I tko bi onda, da je ne daj Bože, u moje vrijeme bila moguća neka Blaženka Divjak, meni pisao ispričnice? Otac, primarijus doktor Jergović? Ili pedijatar u domu zdravlja, današnji “izabrani liječnik”? Pisala ih je majka, ekonomistica, u to vrijeme viši kontrolor u Službi društvenog knjigovodstva. Ili, još mnogo češće, baka, Nona, po zanimanju domaćica, korisnica obiteljske mirovine, od škola: talijanska gimnazija.
Jugoslavensko je društvo bilo hiperbirokratizirano, za sve su ti u životu trebala po tri uvjerenja, triput si tjedno stajao u nekom redu pred nekim šalterom, a društvo se dijelilo na one koji svugdje i na svakom mjestu imaju vezu i one koji su posvuda bez veze, ali ni u takvom društvu nikome nije na um palo da razvlasti roditelje od mogućnosti pisanja isprika.
Blaženka Divjak kriminalizira roditelje, a liječnike pretvara u policajce. I usput produbljuje balkansku navadu da se za svaku sitnicu odlazi liječniku, da se domovi zdravlja i javne ambulante opće medicine zagušuju besposlicama, da se društveni život zajednice preseljava u liječničke čekaonice i da se djeca pretvaraju u one penzionere kojima je odlazak doktoru jedini preostali društveni, kulturno-obrazovni, životni sadržaj. Nakon što su u proteklih tridesetak godina bezbrojne zdravstvene reforme ipak oslobodile zajednicu onoga zastrašujućeg viška administriranja u zdravstvu, ministrica bi se prosvjete i gombalaštva pobrinula da doktori ponovo uzmu pečate u ruke, da opljunu plajvaze i krenu da ispisuju tisuće i desetine tisuća ispričnica, stvarnih i fiktivnih, čiji će jedini cilj biti da zadovolji administrativnu formu.
Ministrica Divjak frustrirana je time što roditelji ne drže previše do škola u koje njihova djeca idu. Doista, tu razlika postoji: naši su roditelji bili uvjereni da je škola njihovoj djeci najvažnija, jer da će ona sve u životu, samo neka je zdravlja, ostvariti preko škole. Računali su, naime, da će njihovoj djeci biti onako kako je bilo njima, koji su doista kroz školu ostvarili svoje društveno i čovječje samoostvarenje. Nitko, ili skoro nitko od njih, osim možda poneke partijske hulje, nije računao na to da se kroz život može napoprijeko i da se do sreće, društvene afirmacije i novca može doći mimo škole. Samo su estradne ličnosti, kurve i lopovi u ono vrijeme mogli bez škole. A svjedodžba i diploma nije se mogla kupiti, niti se škola mogla potplatiti svim novcima ovoga svijeta. Pred onim golemim zelenim, pa crvenim školskim imenikom, u kojem je svatko od nas imao svoju dvolisnicu, svi su bili jednaki, da jednakiji nisu mogli biti. Taj školski imenik bio je ustav, bio je vrhovni zakon naših života, njihovih roditeljstava i naših djetinjstava.
I kako nije u stanju imaginirati problem, niti domisliti što je do njega dovelo, Blaženka bi Divjak školu pretvarala u kazneno-popravni dom ili u dom za preodgoj malodobnih prestupnika, gdje roditelji nemaju nadležnost nad dječjom gripom i prehladom. Ili je imaju jednom godišnje, do tri dana. To je, dakle, ta škola za život. Kakav život, zlo i naopako bilo, u kojem su roditelji i đaci dio udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj opstruirati odgojno-obrazovni proces nekontroliranim odsustvovanjem s nastave?
Zamisao o restrikciji roditeljskih ispričnica u stvarnosti je neprovediva. I svi to, naravno, znaju. Vjerojatno to zna i gospođa ministrica. Ali u svojoj neprovedivosti, ta zamisao kao da izlazi iz suštine političke, svjetonazorske i djelatne agende Hrvatske narodne stranke, iz koje je gospođa Divjak izvrla i koju u Vladi predstavlja. Naime, kako su klijentelizam i sloboda od svih uvjerenja ono jedino što vodi HNS otkako je gospođa Savka Dabčević Kučar digla ruke od aktivne politike, tako su neprovedive ideje, ili ideje čiji je cilj suprotan proklamiranom, iz kojih se prirodno rađaju klijentelizam, sitno muljanje i korupcija, ono što HNS-ove umove sokoli u njihovu djelovanju. Od Vrdoljakovih razdjelnika na radijatorima, koji su naivnim građanima poskupili struju i ohladili stanove, do školskih ispričnica Blaženke Divjak postoji ubojito logičan kontinuitet. Dosljednost u prevari, koja kao da nije prevara, jer proizlazi iz tobožnje reformske ideje popravljanja radijatora i đaka.