SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Krotka, jedna žena u dvije različite priče dva pripovjedačka genija

The Trial (2018)
(Process)
Sergey Loznitsa, Director
*Filmstill - Editorial Use Only*, Image: 387785122, License: Rights-managed, Restrictions: Filmstill // HANDOUT / EDITORIAL USE ONLY!
Please note: Fees charged by the agency are for the agencyÕs services only, and do not, nor are they intended to, convey to the user any ownership of Copyright or License in the material. The agency does not claim any ownership including but not limited to Copyright or License in the attached material. By publishing this material you expressly agree to indemnify and to hold the agency and its directors, shareholders and employees harmless from any loss, claims, damages, demands, expenses (including legal fees), or any causes of action or allegation against the agency arising out of or connected in any way with publication of the material. Images should only be used for editorial purposes by newspapers or magazines or websites in connection with the event/movie (etc). E.g.:
Real Name as Character Name in Film Title (year)
No other use is authorized.
Filmstill // HANDOUT / EDITORIAL USE ONLY!
Please note: Fees charged by the agency are for the agency’s services only, and do not, nor are they intended to, convey to the user any ownership of Copyright or License in the material. The agency does not claim any ownership including but not limited to Copyright or License in the attached material. By publishing this material you expressly agree to indemnify and to hold the agency and its directors, shareholders and employees harmless from any loss, claims, damages, demands, expenses (including legal fees), or any causes of action or allegation against the agency arising out of or connected in any way with publication of the material. Images should only be used for editorial purposes by newspapers or magazines or websites in connection with the event/movie (etc). E.g.:
Real Name as Character Name in Film Title (year)
No other use is authorized., Model Release: no, Credit line: Image Capit
Image Capital Pictures / Film S/ PROFIMEDIA

Sergej Loznica je od Fjodora Dostojevskog  istovremeno preuzeo sve i nije preuzeo ništa. Različita im je fabula, razlikuju se i pripovjedne perspektive, ali temeljni motiv je isti

Dulju pripovijetku “Krotka” Dostojevski je napisao vođen napisom iz crne kronike peterburških novina. Mlada je sirotica skočila kroz prozor s ikonom u njedrima, i ubila se. Novinski čitatelj ništa o njoj nije mogao doznati, a nešto ga je sililo da zna, jer znanje o djevojci koja se ubila tiče se i njega i zajednice oko njega. Godina je 1876, i Bog je, što vidimo i po ikoni u njenim njedrima, još uvijek među nama. A samoubojstvo s ikonom, samoubojstvo s Bogom, paradoks je, contradictio in adiecto, nemoguć događaj, koji se može objasniti samo na dva načina: ili je nesretnica šenula umom, ili joj se dogodilo nešto što nadilazi čovjekov strah od Boga i od kazne Božje zbog samoubojstva. Prvo objašnjenje je neuvjerljivo, i ostaje drugo, koje je izazov čovjekovoj imaginaciji, a onda i književnosti.

Dostojevski nije pokušao domisliti što se to zbilo u njenoj glavi. Ona je bez glasa otišla s ovoga svijeta, i svaki bi pokušaj da se objasne njeni motivi bio ne samo krivotvorina i laž, nego bi i poništavao upravo ono što je u priči najuzbudljivije: vjerovala je u Boga i ubila se. Priču o njoj zato je ispričao kao priču njezina muža. Ali opet tako da mu ne pripiše višak znanja o njoj. Muž pokušava dokonati ono što muči i pripovjedača, i Dostojevskog zanima taj proces.

“Krotka” je pripovijetka o čovjekovoj savjesti i o savjesti zlostavljača, o načinu na koji interpretiramo događaje koji bi nas mogli opteretiti, o tome kako mislimo o nezamislivome i, što je možda najvažnije, o tome kako čovjek doživljava smrt bližnjega. Posljednja rečenica pripovijetke kao da se tiče nas i svih naših pokojnika, cijeloga onog groblja što ga nosimo u grudima: “Kad je sutra odnesu, što će biti sa mnom?” “Krotka” prati muževljev tok svijesti, i sve što je trebalo biti ispričano, ispričano je kroz njegovu tjeskobu i ustreptalost.

Na našim jezicima “Krotka” je prvi put objavljena 1913, neposredno prije Velikog rata, u Nakladi kraljevske zemaljske tiskare, i u tada nastajućoj, veleslavnoj Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića, koji je pripovijetku i preveo, pod naslovom “Krotko janje”. Motiv sirotice koja skače kroz prozor desetljećima kasnije će, naročito u socijalnoj prozi i drami, u južnoslavenskim književnostima, postati vrlo frekventan. Čitatelj, vjerojatno, nije u pravu kada u svakoj nesretnici i sluškinji, koja se u Krleže i njegovih suvremenika sunovrati u bezdan, vidi uzor u Krotkoj Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.

Sergej Loznica snimio je “Krotku” prema fabuli koja, istovremeno, nema veze s Dostojevskim i naracijom njegova predloška, a neobično je vjerna ekranizacija ne samo istoga ženskog lika, nego i istog sadističkog, psihopatskog kompleksa. Reći će se da se Loznica samo poslužio “Krotkom” kao dalekom inspiracijom, ali to će biti pogrešno. Ono što je za Krotku Fjodora Mihajloviča Dostojevskog njen muž, to je za Krotku Sergeja Loznice društvena zajednica, ono što je za prvu ženu samoubojstvo, to je za drugu njezino životno nastojanje da dođe do cilja koji je nedohvatljiv, jer možda više i ne postoji i jer društvena zajednica nalazi sadistički užitak i smisao svog postojanja u tome da je onemogući. Ni kod Dostojevskog - ako se dobro sjećam njegove pripovijetke - ni kod Loznice, Krotka, ili Andrićevo Krotko Janje, nema imena, ima samo taj pridjev, atribut na koji se svodi njezino bivanje na zemlji.

Sergej Loznica pripovijeda u svom filmu o ženi čiji je muž u zatvoru. Godine su dvijetisućite, prošlo je četvrt stoljeća od raspada Sovjetskog Saveza, ali slika je svijeta još uvijek određena prizorima tog raspada. Iza priče, tamo u drugom i trećem planu, na licima i u držanju neljubaznih putnika u gradskom autobusu, u vlaku, na željezničkom kolodvoru, baš posvuda, gledatelj je u prilici da prati okolnosti i lica raspada. Nakon što je bezuspješno pokušavala da mužu pošalje paket, ona kreće na drugi kraj bivšeg Sovjetskog Saveza, tamo duboko u Rusiju, u Sibir, gdje tradicionalno i jesu sovjetski, predsovjetski i postsovjetski zatvori, da mu odnese paket. Kod Loznice je sve u detalju, u sitnici, u znaku vremena, pa se gledatelj tako vrlo pomno obavijesti i što je u tom paketu, i koliko je težak, i kako ga ona nosi. A nosi ga, u gradskom autobusu, kao vlastiti križ. Pa onda u vlaku, koji beskrajno dugo putuje.

Sergej Loznica rođen je 1964. u gradu Baranaviči, na zapadu Bjelorusije, u kojemu su između dva svjetska rata Židovi činili dvije trećine stanovništva. Loznica je, dakle, rođen na grobnome mjestu jednoga tipičnog štetla, opjevanog u klezmeru, zagubljenog u povijesti. Obitelj se seli, nakon njegove osnovne škole, u Kijev, Loznica se u nacionalnom i kulturnom smislu formira kao Ukrajinac, premda je njegov osobni i umjetnički svijet, kao i kod Svjetlane Aleksijevič, širi od Ukrajine ili Bjelorusije, i zahvaća cjelinu postsovjetskog prostora.

U rekordnom je roku na Kijevskom sveučilištu diplomirao matematiku, nakon čega se zaposlio na Institutu za kibernetiku, gdje se bavio sustavima umjetne inteligencije. U isto je vrijeme radio i kao prevoditelj s japanskog. A onda je, već kao dvadesetsedmogodišnjak, shvatio da to nije za njega, pa je u Kijevu upisao studij filmske režije, kod poznate gruzijske redateljice Nane Đorđadze. Šest godina kasnije okončao je i taj studij, nakon čega živi i radi u Sankt Peterburgu, kao režiser dokumentarnih filmova. Godine 2001. iseljava se u Njemačku, i uskoro postaje slavan dokumentarist. Njegov film “Maidan” svjedočanstvo je i umjetnina, istodobno.

U filmu prati i istražuje demonstracije protiv tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, te pokušaj europeizacije Ukrajine, što će, na kraju svih krajeva, biti događaj od još uvijek nesagledivog značaja ne samo za sudbinu te zemlje, nego i za sudbinu Europe. Sergej Loznica u svom je radu fokusiran na povijest, na prošle događaje koji određuju naše vrijeme, ali i na povijest koja nastaje u ovom trenutku. Istovremeno, on je svojevrsni eksperimentator unutar dokumentarnog žanra i umjetnik snažne sklonosti prema estetiziranju slike i naracije.

I sve je to u “Krotkoj”. Film je to izvanredne glume, savršeno dorečenog i dopričanog scenarija i sasvim dokumentarističkih uvida. Svaka je scena, svaki kadar, do kraja ispunjen pričom, onom koja se pripovijeda, i onom drugom, trećom, četvrtom, koja biva zahvaćena već zato što život nije samo od jedne priče, niti se velika pripovijest sama za sebe pripovijeda. Ali gledatelja ne odvuku druge priče unutar priče, jer ona glavna biva najsugestivnija, nje se drži naša pažnja. Konačno, drama je to: hoće li Krotka uspjeti da preda paket?

Loznica se poigrava različitim prosedeima. Kafkijansku pripovijest on donosi u hiperrealističkom ključu, uz stalne viškove stvarnosti i u punom bogatstvu slike. Na trenutke, riječ je o nimalo smiješnoj i zabavnoj satiri - jer satira, suprotno općeprihvaćenoj pretpostavci, ne mora biti smiješna - na temu totalitarizma koji je već samome sebi smisao i funkcionira nakon što više nema ni države kojoj bi pružao zaštitu i kojoj bi davao ritam, ili na temu zaštitnika ljudskih prava, koji podsjećaju na one jurodive seoske proroke, koji donose utjehu svijetu usred epidemije kuge.

Ali pitanje kojem se uvijek vraćamo jest: hoće li i kako će Krotka predati paket? A ako neće, jer u jednom trenutku shvaćamo da neće, gdje će to odvesti priču, kakva će se to nesreća s njom dogoditi? I naravno, gledatelj kojem je poznat motiv priče Fjodora Mihajloviča Dostojevskog očekuje negdje neko samoubojstvo. I već će sam efekt iznevjerenog očekivanja biti motiv za mogući esej usporedbe dvije Krotke i dvojice pripovjedača, Dostojevskog i Loznice. Ali onda se dogodi nešto zbunjujuće i veličanstveno, o čemu je, međutim, red šutjeti. Ne samo da ne treba otkrivati priču onima koji je nisu vidjeli, nego je ni pred samim sobom ne valja pre-interpretirati i na taj način trošiti.

Sergej Loznica genij je europskog filma. U njegovom je načinu iskustvo epohe, ali i nekoliko velikih europskih kinematografija. On je ono što Emir Kusturica nije stigao postati, a nije, kako zbog vlastitih emocionalnih i inih ograničenja tako i zbog toga što je naš, i Kusturičin, teren za igru neusporedivo uži, manji i plići od Lozničinog.

“Krotku” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog najuputnije je čitati u prijevodu Milice Nikolić (Rad, Beograd 1979, biblioteka Reč i misao), a “Krotku” Sergeja Loznice dragocjeno je vidjeti u kinu, u kinoteci ili barem na što većem televizijskom ekranu.

Izdvajamo