Ovako je završio prošli roman Damira Karakaša: “Kako ulazim dublje, šuma je sve gušća, mračnija. Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi.” A ovako počinje novi: “Noć, crna šuma, skeletna ruka koja je iznenada pred njim izrasla; zgrabio je pušku i povikao: ‘Nikad me nećete uvatit!’”. “Proslava”, međutim, nije nastavak “Sjećanja šume”, ali jest razrada temeljnog motiva, koji je u prethodnoj knjizi ostao na tajanstvenom nagovještaju, mistificiranom šumskom svijetu, jedva nagoviještenoj alegoriji smrti.
Zašavši duboko u tu svoju šumu i ne izlazeći iz nje do samoga kraja ovoga vrlo kratkog romana ili, kako bi se to prije stotinjak godina u našim književnostima klasificiralo, tek malo duže četverodijelne pripovijetke, Karakaš je, recimo to odmah na početku, napisao svoju najbolju, ali, što je možda i važnije, najsmjeliju knjigu.
Ne samo da je odustao od svake ambicije da zabavlja publiku, nego kao da je najednom prestao da vodi računa hoće li ga itko čitati i hoće li ovaj današnji bukvalistički, kulturom smartfona limitirani i oštećeni svijet, uopće biti u stanju shvatiti o čemu on to piše. Ili zašto baš tako i o tome piše. A to je, ne samo u našoj duhom i duhovnošću oskudnoj zajednici, nego i svud u svijetu, najpouzdaniji način da se piše dobra, možda i velika književnost. Pouzdati se u svoj talent i u svoju opsesiju, koliko god djelovala ekscentrično i nedruštveno, i poći tamo gdje nitko ne ide.
U “Proslavi” on sasvim napušta model koji se, glupo i nesretno, u Hrvatskoj već dvadesetak godina naziva stvarnosnom prozom i koji je, uglavnom, nastao na neznalačkom kritičarskom ogovaranju skupine međusobno nespojivih pisaca koje su nazvali fakovcima, što je zatim urodilo gotovo pomamnom navadom književnih amaterki i amatera da izmišljaju nekakvu stvarnost i da tekstom nadoknađuju ono čega u životu nema. Karakaš “Proslavu” piše na način i u duhu vrhunaca naše modernističke književnosti iz onih poslijeratnih desetljeća i iz vremena u kojem su južnoslavenski pisci otkrivali Sartrea i francuski egzistencijalizam.
To dugo šumsko tumaranje, tokom kojeg se mijenjaju vremenski tokovi i epohe, zna podsjetiti na neke crno-bijele filmove s kraja šezdesetih, na pripovijetke Vladana Desnice i Vjekoslava Kaleba, na ranog Kovača, ali to su, možda, odrednice koje se tiču duha epohe, dok su rečenica i stil karakaševski, ogoljeni i precizni. On danas piše ganutljivo lijepo. (Tako se moglo reći i za “Sjećanje šume”.)
Iz živoga svijeta svojih prethodnih romana, iz vrlo predmetnog, čulnog i ćutilnog djetinjstva, iz priče o zagrebačkoj izmještenosti, ratu, nacionalizmu i drukčijosti, Karakaš je prešao u legendu, alegoriju, nagovještaj zbivanja. Nikada nije pisao istinitije, premda je teško reći o čemu ta njegova istina govori. Čitatelj to zna i osjeća, ali čim izgovori, to što kaže najednom više nije to.
Prvi dio, naoko i najpredmetniji, zbiva se na kraju rata 1945. Doskorašnji ustaša skriva se oko svoje kuće i oko sela, izmiče potjeri koju uglavnom samo sluti, uvjeren da ništa nije kriv, kao što zapravo i nije kriv, ako je kriv, on onda svoje krivnje nije svjestan, ne razumije je, jer nikoga nije samo tako ubio, pucalo se pa je i on pucao, ako je tada šta bilo, on nije kriv… On bi da se vrati ženi i djeci, kući da se vrati i zemlji koju treba obrađivati i to mu se nekako čini vrhovnim zakonom prirode i svijeta, kojeg se svatko, pa tako i komunisti, mora držati. Takav je njegov pogled na svijet u tom trenutku, na kraju rata, godine 1945.
Pisac virtuozno karakterizira svog bezimenog junaka, u nekoliko riječi i poteza, bez epskih zahvata, objašnjenja, dokumenata, datuma i velikih činjenica. O njemu ne saznajemo ništa, osim onoga važnog što ga vuče kući i zemlji, koja nije baš neka zemlja, kao što ni kuća nije baš neka kuća. Tragika tog čovjeka svedena je na trenutnu njegovu egzistencijalnu situaciju, na to što se skriva od potjere i što u glavi ima jasan plan: “Predat ću se za dva-tri miseca, a ne sad kad je krv još vruća.” Žena ga nagovara da odmah to učini. Strahuje da stvari ne pođu po zlu. Njena je perspektiva drukčija, ona se već suživila s novim okolnostima, novim vremenom i svijetom. I nekako misli da oni njemu neće ništa.
Ta stranica-dvije, kada čovjek koji se sakriva progovori, kada progovori njegova žena, svakako su najtačnija, najistinitija legenda o sudbini neprijateljskih vojski iz 1945. i o karakteru ljudi koji su tog ljeta prošli ono što se danas u Hrvatskoj naziva Križnim putem. Tih bi pedesetak redaka, jednostavnih, namjerno priprostih, ali ubitačnih, mogli ovoga proljeća naglas pročitati oni koji se budu okupili na svečanosti u Bleiburgu. U njima je nekim čudom cijela istina. Ali takvu je, vjerojatno, najteže i podnijeti.
A onda žena odlazi i on je opet sam: “Kad mu je posve nestala s vidika promičući između drveća kao sjena, on počne misliti na to što će reći jednog dana ako se bude predao (sklopi oči da bi lakše o tome mogao razmišljati); ta reći će im bez ustezanja sve kako je i bilo, da je počelo s tom proslavom, kada se na pozornicu u gradiću G. popeo govornik s cilindrom (prvi je put u životu vidio takav šešir) pa rekao (još pamti te tri njegove hrapave rečenice): ‘Svakog onog koji ugrozi opstanak države stići će smrtna kazna’, zatim, ‘Oni su opasnost za našu budućnost’, pa na koncu (njima je neće ni spominjati): ‘Komunizam, to je kad brat jebe sestru.’” Savršeno je to njegovo objašnjenje, a onda i uvjerenje da mu ono spašava život i čini ga moralno čistim.
Zatim vrijeme prođe. I onda psa koji nije dobar odvode u šumu. Da ga ubiju? Možda. O tome se priča. Nevaljasti psi se, naravno, ubijaju. Ili ih se ostavi vukovima. “Kako se zavijanje približavalo - pas počinje skvičati, otimati se, kao da hoće iščupati stablo: kad se idući put zaleti, Mijo zabije prste duboko u uši: potrčao je, padao, dizao se, ne misleći ni na što osim da što prije stigne kući. Nadomak sela najzad se zaustavio; oko njega sijevale su munje, gasile su po nebu ono malo zvijezda; dok je kroz zjapeći mrak silazio, počeo je lajati, sve je brže hodao i glasno lajao: učini mu se, ako prestane lajati, da će isti čas umrijeti.”
Slijedi treći dio, pa četvrti, i u svakom se dijelu “Proslave” zapravo dogodi isto. Ili se ne dogodi ništa od onoga što je očekivano. Onda dođe kraj, koji ustvari i nije kraj, jer kraja nema, kao što nije bilo ni početka, pošto je u knjizi važna tema ono što se dogodilo prije njezina početka… Čitatelj se svako malo kostriješi, dijelom od straha pred vlastitim pristajanjem na takav svijet i takav tekst, a dijelom od čiste estetske senzacije.
U neka doba u nas je uvredom postalo nazvati nekog zavičajnim piscem. A onda su i pisci počeli bježati od zavičaja. “Urbana proza”, to je druga prevara, još i starija od “stvarnosne proze”, jer je ušla u modu još osamdesetih, u vrijeme časopisa Quorum, za kojim se mnogo halabučilo, ali mu vrijedne književne tekstove, prozne kao ni pjesničke knjige, ne pamti nitko. Damir Karakaš je, međutim, baš zavičajni pisac. Takav je kad je najbolji, zavičajne su njegove opsesije, zavičajan je njegov estetski koncept. Pritom je, naravno, savršeno nevažno kako on prikazuje tu svoju Liku i postoji li uopće takva Lika.
Sasvim je moguće, čak je i vrlo vjerojatno, da je on sve to izmislio, kao i da je izmislio svoj vlastiti identitet, i da ljudi u svim tim gospićima i brinjima s njegovim svijetom nemaju baš nikakve veze. Ali tim gore po njih, jer stvarna je i autentična samo ona Lika koja izlazi ispod pera (čuj pera!) svoga pisca. On ju piše i na takav je način stvara. Svaka stvarna zemlja, pokrajina, provincija unutar naše civilizacije književna je konstrukcija, stvorena po imaginaciji svojih velikih pisaca. Tako će biti i s Likom, jer drukčije naprosto ne može. Like će biti onoliko koliko je pisac napiše.
Još nešto je neugodan, ekološki štetan produkt nemuštog kritičarskog ogovaranja književnosti u Hrvata: floskula o “potrošenoj temi” ili o “ponavljanju”. Karakaševo otkriće šume plodno je i blagorodno. Tako i toliko blagorodno da bi on imao razloga da napiše još deset šumskih knjiga ili da o šumi piše dok je živ. Što manje u pisanju bude vodio računa o fantomima svojih čitatelja i o kritičarima kao certificiranim predstavnicima tih fantoma, to će pisati bolje knjige i to će, paradoksalno, tim čitateljima biti zanimljiviji i intrigantniji. No, i ovako je dosta. Slavimo pisca!