Vrijeme kako prolazi, a prolazi sve brže i nama i svijetu, iz hrvatske književnosti polako blijedi i nestaje ime Stojana Vučićevića. Nikad on, istina je, nije u njoj ni imao istaknuto mjesto, jer nikad, zapravo, nisu znali što bi s njim. U ona prethodna vremena, kada je Hrvatska bila udjenuta u Jugoslaviju i kada se vladalo po komunističkim načelima, njegovo je ime bilo trajno zazorno, budući da je neko vrijeme proveo na otočiću Svetom Grguru, gdje se trebao popraviti od nekakvih mladenačkih političkih zastranjivanja. Nije se, naravno, tada htjelo znati kako je i čime mladić zastranio, kao što se nije htjelo znati ni je li se u međuvremenu popravio i je li smjer i pravac svoga kretanja uskladio s pravcem i smjerom društvene zajednice, ali ga se pripuštalo u novine i časopise, davalo mu se da radi, objavljivale su mu se knjige. Ali sve to uz primisao o onome drugom, a ustvari prvom.
Stojan Vučićević je, kao i brojni drugi hrvatski i jugoslavenski intelektualci s golootočkim ili zatvorskim iskustvom, bio neka vrsta gubavca u socijalizmu, netko tko u sebi doživotno nosi mycobacterium lepromatosis, nije zarazan ni opasan po okolinu, ali jest označen. Pritom, bio je pod zavjetom šutnje: nije smio govoriti ni pisati o najvažnijem, određujućem događaju u svom životu, njegove pjesme i putopisi vazda su čitani u tom ključu, kao potraga za riječju, stihom, slikom i detaljem u kojim će se odati i koji će potvrditi da zastranjenje nije otklonjeno i da se bolest - za koju ionako znamo da nije izlječiva - ponovo aktivirala.
Umro je malo prije preokreta, tokom kojeg će pređašnje zdravlje postati bolest, dok će se njegova bolest smatrati izrazom vrhovnog zdravlja, 22. rujna 1989, tako da nije dočekao sljedeću fazu vlastitog bivanja u hrvatskoj književnosti i kulturi, u kojoj će on biti borac i mučenik za nacionalnu stvar, a odlazak će njegov na Sveti Grgur biti posmatran kao žrtva za Hrvatsku, smislena, unaprijed zamišljena, revolucionarna. Zahvaljujući toj žrtvi, kao i reputaciji gubavca iz prethodnog režima, Stojan Vučićević će biti ceremonijalno spominjan kao nacionalni zaslužnik. Po svemu, istina, zaslužnik nižeg reda, jer se ne bi citiralo nijedno njegovo djelo, niti je ikad rečeno ili barem naslućeno da je pjesnik robijao zbog pjesništva. Jer da bi se to moglo reći, morala bi se pročitati poneka njegova pjesma.
U ono ga je doba pratio glas hermetičnog pjesnika. Ispisivao je teško pronične zavičajne slike i metafore, ugrađivao sebe i svoju sudbinu u biblijske motive, uvodeći tako književne komesare u labirinte iz kojih više neće moći van. Je li to bila njegova stvarna pjesnička i književna priroda ili je takav postao zbog svoje građanske sudbine i Svetog Grgura? Na ovakva pitanja nema odgovora, premda se može naslutiti da je istovremeno riječ o čovjekovom karakteru i o njegovoj sudbini.
Za socijalizma, međutim, teško da je s takvim teretom na imenu mogao biti drukčiji pisac, osim hermetičan. U novoj Hrvatskoj, pak, činjenica da je bio hermetičan, kultiviran u izrazu i stilu, moderan i u se i u svoje slike zatvoren pjesnik, učinila ga je suštinski nezanimljivim. Naime, njegov stil, njegova pjesnička gospoština i uzvišenost u insistiranju na svemu što je lokalno, učinili su ga nesravnjivim s predviđenom mu ulogom mučenika za hrvatsku stvar, nacionalnog barda i tribuna. Zato se na kraju i odustalo od njegove poezije. Oko nje bi se, naime, trebalo onako pomučiti kako se Stojan Vučićević pomučio za Hrvatsku. S tim da bi to onda bila muka za književnost.
Uza se imam dvije njegove stare knjige, kupljene u jednom zagrebačkom antikvarijatu. Obje su prethodno pripadale jednom ovdašnjem pjesniku, Vučićevićevom zemljaku i skoro pa ispisniku. U jednoj je i osobna posveta. Prva, nazvana “Čavli” izašla je u izdanju splitskog, odavno ugašenog, nakladnika Vidik, dok je druga, “Šibanica”, tiskana u izdanju Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, u vjerojatno i najljepšoj, po koječemu najprivlačnijoj ediciji u povijesti hrvatskog izdavaštva iz vremena socijalizma, u Biblioteci Razlog. (O posthumnim Vučićevićevim knjigama ne bih, premda ih imam, ne samo zbog otpora prema onom što živi priređivači imaju za reći o mrtvome pjesniku, nego i zbog sasvim neukusne jeftinoće i pogrešne stilske usmjerenosti likovnog aspekta svih tih izdanja. Odveć je živ i moderan bio Stojan Vučićević za takvu smrt u Hrvatskoj)
Dok su “Čavli”, uglavnom, zbir prozno-poetskih tekstova, različitih u tonu i formi, u kojima se osjeti duh vremena, “Šibanica” je knjiga čvrstog koncepta, nevelika opsegom, tek joj je trideset i devet stranica, ali sadržajem velika i snažna, svježa kao da je upravo napisana, posvećena bolnom i harnom Vučićevićevom zavičaju, inače, valjda, i najmoćnijem zavičaju sveukupna hrvatskog pjesništva, koji su ispisivali, ili još ispisuju Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vladimir Pavlović, Goran Babić, Nikola Martić...
Pjesme u “Šibanici” nemaju naslova, pa tako ni ova:
U šumi
Ponad drugih sjena neizbježnih
Leptir se prosto stopio sa svjetlom
Nas dvoje
Zbog te slike koju odbacuješ
I što će prva s vjetrom i ljetom
U noći
Stojimo zdvojni visoko nad Neretvom
Pred crnom sjenom ko pred bijelim svijetom
Sve je, ili gotovo sve, u toj pjesmi takvo da ju je mogao napisati i netko drugi. Osim što je netko drugi ne bi mogao napisati baš bez ijedne riječi viška, takvu kakva je ovdje. I što nitko ne bi sastavio treći distih i u njemu, visoko nad Neretvom, briljantnu, neponovljivu završnu sliku. U noći moćna je rijeka sjena. Ništa se drugo od nje ne vidi, strašna i hučna sjena. Zna tko ju je doživio. A znat će i tko nije, jer iz riječi proizlazi. Ono, međutim, po čemu je Stojan Vučićević veliki pjesnik hrvatskog jezika i mađioničar jezičnog preokreta i tačne usporedbe tek je u cjelini slike i stiha. Poslušajte još jednom: “Pred crnom sjenom ko pred bijelim svijetom”. Tamo gdje crno postaje bijelo, tako da bijelo dodatno naglasi crnost i crnoću crnoga, tamo je Stojan Vučićević.
I tu je sudbina mladića sa Svetog Grgura, sav taj neispričani, a možda i neispričljivi užas stradanja, nepravda koja je ostala nad životom, da bi ga na kraju i nadživjela. “Pred crnom sjenom ko pred bijelim svijetom”. Vidite li kakvo je to?
Šibanica je, tako piše u bilješci o autoru, “planina” iznad Metkovića. U zemljopisnom, pak, atlasu piše da je najviši njezin vrh 246,6 metara. Bilješku je, bit će, sastavio sam Stojan Vučićević i njemu ona duguje to moguće pretjerivanje. Ako je pretjerivanje. Jer premda na svijetu nema planine čiji bi najviši vrh bio 246,6 metara, i takva se uzvisina krajnje blagonaklono naziva brdom, u Vučićevićevom slučaju Šibanica jest bila planina. S jedne su njezine strane, dalje piše u atlasu, one sjeverozapadne, Metković i Hrvatska, dok je s druge strane Bosna i Hercegovina. Između je granica, a ništa u životu i u sudbini Stojana Vučićevića nije tako važno i veliko kao granica. To onda nije brdo, nego je planina.
Rođen u Turkovićima, selu na zapadnoj strani Popova polja, tamo u istočnoj Hercegovini, gdje je nekad išla željeznička pruga i kuda se svakoga ljeta prolazilo na putu za Dubrovnik, koje je selo po spominjanju, ali i po sjećanjima naroda i obitelji koje su tu živjele starije od mnogih, a zapravo od većine, naših gradova, Stojan Vučićević proveo je svoj kratki život u manje-više uzaludnom pokušaju da pređe i preskoči granicu, ali tako da ostane s obje njezine strane. Kako to već zna biti kod ljudi koji su rođeni na takvome mjestu, a imaju razvijenu svijest o sebi i o vlastitoj dvojnosti, istovremeno je on bio veliki Hrvat i veliki zavičajac, Hercegovac u etničkoj i kulturološkoj cjelini tog pojma, i onaj čiji se život odvijao između Popova polja i Metkovića, a onda jedva malo dalje - do Pariza.
“I gle, sve si mračnija i dalja/ Korakom smrtnim ne mogu ti/ Prići/ Sve je među nama kao klis i palja/ Šibanico umri, kasno ćemo/// Stići”. A onda u jednoj od sljedećih pjesama: “Izađi iz sebe tko si da si/ Takva/ Kakva jesi naopaka sliko/ Izvan mene sjenka sjenu je/ Istakla/ Čeka tvoje lice, sretna Šibanico”. A između toga, opet na kraju pjesme, kao zaključak: “I dublje još dublje gdje si tako/ Visoka/ Na svoje žrtveno lice navukla ljudsku masku/ No smrti ipak nema: i s oba moja/ Oka/ Vidiš dno povratka – čavle i Hrvatsku.” Što su čavli za Stojana Vučićevića, budući da se pojavljuju iz knjige u knjigu? Ono čime je čovjek pribijen uz križ. To uglavnom. I ono što se od duga vremena, od umjetnosti i od ljepote zabija u dasku.
Eto, tako, pa ako negdje naiđete na knjigu ili samo na pjesmu Stojana Vučićevića, pokušajte se zadubiti u materinji jezik, pročitati i razumjeti. Spašavajući njega spasit ćete ovu zemlju za sebe. Kako blijede imena njezinih pjesnika, tako nestaje i nje.