SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Podsjetite me tko je osim Šerbedžije ovdje igrao Gorana Stefanovskog

Bio je jedan od tri najvažnija naša dramatičara u osamdesetima, ali i tekstopisac grupe Leb i sol. U Hrvatskoj su ga se ponovno sjetili tek kad je umro. Nigdje ga nije bilo trideset godina

U Narodnom pozorištu smo, sredina je osamdesetih, jesen neutvrdive godine. Glumac dovršava monolog, kaže: “Svako dno je duplo dno!” Sve drugo je zaboravljeno. Jedino još pogled s kazališnog balkona, red je drugi-treći, skroz desno, i te četiri riječi s veznikom, koje će sljedećih trideset godina dobivati kroz život svoje zbiljsko uobličenje, pa ćeš ih evocirati često, spašavajući scenu od konačnog zaborava.

Goran Stefanovski, jer njegove su to riječi i njegova je predstava “Duplo dno” (režija Sulejman Kupusović), na čijoj smo premijeri te večeri bili, tih je godina uz Dušana Kovačevića i Slobodana Šnajdera bio najprodorniji jugoslavenski dramski autor. Komadi te trojice bili su generacijski trejdmark, uz njih se, i uz filmove Šijanove, Kusturičine, Makavejevljeve, odrastalo, uz njih su se stjecali oni estetski i socijalni nazori što će nas određivati i voditi kroz ona vremena i u onim društvima i kontekstima koji za Stefanovskog, Šnajdera i Kovačevića neće ni znati.

Nije on ni prije rata previše pisao. Do 1991. je, tokom osamnaest godina, napisao devet dramskih tekstova: “Jane Zadrogaz”, “Divlje meso”, “Let u mjestu”, “Hi-fi”, “Duplo dno”, “Tetovirane duše”, “Crna rupa”, “Long play” i “Kula babilonska”. Posljednji, “Černodrimski se vraća kući” nastao je nakon što zajedničke pozornice više nije bilo, pa ni Goran Stefanovski nije više bio zajednički pisac polivalentne, međusobno sudjelujuće kulture. Taj tekst, prvi čiju izvedbu nikada nisam vidio, bio je posvećen Vojdanu Černodrinskom, utemeljitelju makedonske dramaturgije, piscu i pravniku, autoru “Makedonske krvave svadbe”, koji je život proveo u emigraciji u Bugarskoj. Slučaj je htio, i savršena dramaturgija sudbine, da i Goran Stefanovski nakon ovog komada ode u emigraciju u London, i da u Canterburyju 27. studenog 2018. dokonča svoj život. Između dvije emigrantske makedonske smrti proteklo je šezdeset i sedam godina. Godina duže nego što je Goran Stefanovski živio.

U Engleskoj je bio ugledan profesor, predavao dramaturgiju na slavnom Kanterberijskom sveučilištu, u samom središtu anglikanske duhovnosti i kulture, i bio je statusom, više nego prepoznatošću svoga djela, slavni europski dramski pisac. Međutim, u dvadeset i pet godina svog stranstvovanja napisao je samo četiri dramska teksta, te tri jednočinke. Neki od tih tekstova, počev od onog iz 1993, naslova “Sarajevo”, pisani su po narudžbi, bilo političkog trenutka, bilo teatarske institucije. Posljednji tekst, naslova “Odisej”, napisao je 2012, i posvetio ga temi doma i pokušaja povratka.

Njegov se život, kao i toliki životi generacija koje su doživjele i preživjele ratove iz devedesetih, sastojao iz dva međusobno neusporediva, vrlo različita dijela. Prije nego što je navršio četrdesetu - četrdeset će mu biti 1992. godine - već je bio makedonski književni i kazališni klasik, veliki jugoslavenski pisac, čiji se glas čuo gdje god bi u toj iščezloj zemlji bilo pozornice i pozorišta. Svaki njegov uzdah bio je glasan i prisutan. Njegove drame bile su mjerilo ne samo dramskog i književnog moderniteta i suvremenosti, nego i živ, neprestan komentar društvenih i političkih stanja i mijena. Pisao je bljeskovito, njegove scene često su bile vrlo kratke, ali tako precizno i jasno eksponirane da je tu sve bilo savršeno razumljivo, a istovremeno i višeznačno, polivalentno, asocijativno bogato.

U teatru Stefanovski je u to vrijeme bio ono što su prvaci novoga vala bili na muzičkoj pozornici. A pritom u njegovom tekstu nije bilo razbarušenosti, ni onoga površnog i aljkavog mladalaštva kakvo se, često s dobrim razlogom, pripisivalo izdancima književne i kazališne rock generacije. Stefanovski je bio strog i sveden pisac, a jasnoća i tačnost njegovih dramskih situacija i replika bila je dodatno naglašena njegovim vrlo striktnim izbjegavanjem dodatnih pre-objašnjenja, te bilo kakvih višaka, dodataka, dopričavanja priče… Njega skoro da se nije ni moglo štrihati (dramaturški kratiti), jer je njegov tekst imao jasan i neizbježan tok, teško ga je bilo preusmjeravati, pogubno je bilo išta mu oduzimati. Takvome piscu Jugoslavija je bila dragocjen kontekst. Bio je pisac po mjeri jedne zemlje.

U drugom životu Gorana Stefanovskog sve je bilo drukčije, ali je drukčija morala biti i njegova poetika. Ponešto od onog što se ranije podrazumijevalo, iskalo je dodatna objašnjenja, koja će zatim opteretiti tekst. Piščeve sudbinske teme, jer svaki pravi pisac ima nekoliko svojih opsesivnih tema kojima se bavi cijeloga života, bile su najednom savršeno nepronične i hermetične sa stanovišta zemlje i kulture u koju se doselio, u koju je emigrirao. Za romansijera i pripovjedača to, možda, i ne bi bio problem, premda nije jednostavno ni pisati okružen ljudima koji nemaju veze sa svijetom o kojem pišeš, pa još i na jeziku koji je svud oko tebe savršeno nevidljiv i neprisutan, ali pisati za teatar, a biti izvan teme i jezika, čini se nemogućim.

Iako se nije ugasio, nego je nastavio pisati i biti živi dramski pisac, za Gorana Stefanovskog bi se, ipak, moglo reći da je jedan od onih pisaca koji su kreativno postradali s nestankom Jugoslavije. Naravno da ni time nije izgubio na veličini i značaju, ali su se njegove drame s glavnih pozornica preselile negdje na marginu i u underground. Nakon ratova devedesetih jedva da ga se još igralo na scenama novonastalih država, premda su njegovi komadi iz osamdesetih ne samo jednako aktualni, nego se u međuvremenu nisu rađali, niti su stasavali bolji, moderniji i europskiji južnoslavenski dramski pisci od Gorana Stefanovskog. Ako ni zbog čega drugog, trebalo ga je igrati da novi teatarski naraštaji vide kako se doista piše.

Goran Stefanovski je, čitamo o tome po ovdašnjim tabloidima i portalima kao o nekakvoj bizarnosti, trebao gostovati na ovogodišnjem pulskom sajmu knjiga i autora. Nedavno je zbog bolesti otkazao nastup. Umro je tri dana prije pulske promocije njegove knjige “Odisej i druge drame”, objavljene u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade. To je, insistira se u PR najavama, prva njegova knjiga objavljena na hrvatskom jeziku. Samo što i to mnogo više govori o hrvatskoj kulturi, nego o Goranu Stefanovskom i njegovom značaju. Ali valjda je još onih koji su toga svjesni.

U knjizi, koju još nisam imao u rukama, jer je početkom prosinca 2018. ne nalazim u zagrebačkim knjižarama, četiri su njegove drame, dvije iz jednog i dvije iz drugog života: “Divlje meso”, “Crna rupa”, “Demon iz Debar male” i “Odisej”. Jedini koji su, čini mi se, igrali Stefanovskog u neovisnoj Hrvatskoj jesu Rade Šerbedžija i njegov Ulysses. Bilo je to na Brijunima 2012.

Goran Stefanovski bio je, ovih dana će se i toga netko sjetiti, tekstopisac grupe Leb i sol. Na prvih desetak ploča, dok su Leb i sol još bili pri svojim džez-rok-etno izvorištima, uz instrumentalne bi se na svakom albumu našla po jedna, najviše dvije, vokalne izvedbe. Pisani na srpskoj ekavici, ovi savršeno ritmizirani pjesnički tekstovi više su podsjećali na kazališne songove, nego na onodobne rock tekstove. Te su pjesme uvijek odudarale od ostatka albuma, ali ne samo zato što slušatelja malo i prepadne kad netko zapjeva na instrumentalnom albumu, nego im je i ugođaj bio nekako drukčiji. Danas znam da me podsjećaju na kazalište. Ne sjećam se što sam mislio tada, u vrijeme kada su Leb i sol bili jedan od rijetkih izuzetaka u mojoj pankerskoj muzičkoj pravovjernosti.

Do danas najdraži, a vjerujem i najuspjeliji od tih songova Gorana Stefanovskog je “Let u mestu”, prva pjesma na B strani albuma “Sledovanje”, objavljenog 1981. Evo teksta, a glas Vlatka Stefanovskog - ako se još sjećate njegova glasa, pošto već dugo ne pjeva - neka vam bude u uhu:

 

Svugde Ikari mali, svugde Dedali

Lete u prazno nebo, više, najviše

 

Mašu krila od voska, napete mišice

Teku znoj, krv i suze

Hrle ka suncu, u večiti dan

 

Sunce nevoljno sija, ćuti umorno

Gleda ko mu sve ide, peče pakleno

Koji najbliže priđu prvi padaju

 

Vosak se lagano topi

Ruše se jadni letači u mrak

 

Let u mestu, uzlet, duboki pad

Let u mestu, uspon, krvavi krš

Let u mestu, krila za makaze sveta

Let u mestu, pesma, meni zauvek

 

I to bi danas mogla biti pjesma za Gorana Stefanovskog. Bog zna što je mislio dok ju je pisao, iz čega su došli i što su mu, zapravo, značili posljednji stihovi. Ali dok ih ovako čitamo, nad uspomenom na Gorana Stefanovskog ili nad uspomenom nad samima sobom iz vremena dok su nas tekstovi i predstave Gorana Stefanovskog uspravljali u ljude, čini nam se kao da je on to napisao sebi refren oproštaja, lijep nekrolog.

  Njegovo je tijelo spaljeno u Canterburyju, a pepeo će biti rasut po Ohridskom jezeru. U testamentu zapisano.

Izdvajamo