SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Sahranjivanje doma čovjeka snažnije odredi nego sahranjivanje oca i majke

 

“Kuća” je grafička novela ili kratki crtani roman španjolskoga strip autora Paca Roce, jedna od onih pripovijesti kroz koje bi trebao proći svatko pismen, iz estetskih i iz životnih razloga

Godinama se bavim sahranjivanjem kuća. Od svih poslova taj doživljavam najosobnije, najviše me je u njemu. Krajem 2012. započeo sam sahranjivanje sarajevske, a godinama kasnije i konavoske kuće. S prvom sam direktno suočen, licem naspram grobu. Drugu pokopavam sa strane, gledajući njih dvoje kako je spremaju za pokop. Ali je doživljaj jednako intenzivan, možda i zato što postoji prethodno iskustvo.

Sahranjivanje čovjeka obavi se u jednom danu, jednom jutru ili popodnevu. Poslije može uslijediti žalovanje. Može, ali i ne mora. Kuća se sahranjuje godinama, i još uvijek nisam siguran da ju je moguće sahraniti. Ono čega se plašim i što bih svakako želio izbjeći jest da se to pretvori u doživotni posao, da kuću sahranim tek kada sahranim sebe.

Čovjek umire bližnjima. Njegova smrt zajednice se ne tiče. Pojedinačne smrti zajednica doživljava kao širenje vlastitoga životnog prostora. Kada bi da izraze sućut, oni se ustvari ispričavaju što će se proširiti na prostor tvoga pokojnika, što će disati njegov zrak. Rađaju djecu da bi preuzeli svijet tvojih mrtvih. I to je u redu, ako se tako shvaća.

Smrt kuće je, međutim, javna i društvena stvar. Prostor na kojem se nalazi kuća koja je u procesu sahranjivanja njima će pripasti samo uz propisani kupoprodajni ugovor. Prodajući mrtvu kuću ti prodaješ mjesto rođenja, mogućnost prijave stvarnog ili privremenog prebivališta, pravo da se na tom mjestu osjećaš onim što jesi. Ustvari, prodaješ ono što ti je, barem na Balkanu, prethodno već uskraćeno ili oduzeto. Pritom, pokušavaju te navesti da to što jeftinije prodaš. Za ono što ti, prema njihovom doživljaju stvari, ionako više ne pripada, mogu se dobiti jako mali novci. Mrtve kuće nisu u Monte Carlu i na Manhattanu.

Sahranjivanje kuće kontinuirani je proces samoponižavanja. Dok sahranjuješ čovjeka, jednom ćeš se, možda, izvrgnuti ruglu, jer će ti vidjeti plačni grč na licu i suze, ili ćeš, ne daj Bože, izgovoriti nešto što ne bi smio. Sahranjivanje kuće je kontinuirano izvrgavanje ruglu, kojem nema kraja, sve dok kuća ne bude prodana, a mjesto gdje se ona nalazila ne bude temeljito zaboravljeno.

Istovremeno, sahranjivanje kuće možda je emocionalno najintenzivniji, a onda nužno i najljepši doživljaj u životu. Možda nikada nisam bio tako ispunjen kao u posljednjih sedam godina, otkako sam s ovim započeo. Dok je u njoj bilo živih, kuća je bila obična materijalna stvar, ljuštura uglavnom zlosretnih egzistencija. Danas, ona je veličanstvena u svojoj praznini, ispunjena sjenama prošlih ljudi, koje se po njoj neprestano kreću, vođene tvojom ranjenom imaginacijom. Skoro ništa nije estetski tako savršeno u svojoj dovršenosti i konačnosti kao nesahranjena kuća. U njoj si suočen s onom nepreglednom i neizrecivom ljepotom s kakvom će suočen biti posljednji čovjek na Zemlji.

Sahranjivanje kuće skrajnuta je, gotovo nepostojeća tema u književnosti ili u filmu i stripu. Između ostalog i zato što su smrti onih koji su u toj kući živjeli središnja i prezastupljena tema. Žalost za ocem i materom je tabu, pa se onda i ne stigne žaliti kuću.

Kratki crtani roman španjolskoga strip-crtača i ilustratora Paca Roce (1969) “Kuća” Fibra je objavila u neuobičajenom, malom položenom formatu. Takva je, zapravo, i priča: mala, lišena drame - jer drame nema oko mrtve kuće. Naracija je rasuta, bez čvrste okosnice i bez stvarne mogućnosti razrješenja. Postojala je kuća u koju se dolazilo, gdje su se slavili rođendani, uz koju se odrastalo i u koju se dolazilo kad je svima trebalo biti lijepo. U njoj se nije stalno živjelo, tako da nitko za nju ne vezuje ružne ni teške uspomene.

Osim što se jednoga dana naprosto prestalo dolaziti. Djeca su poodrasla i poženila se, dobili su svoju djecu, pa ih je, bit će, kuća počela opterećivati. Ili ih je opterećivao otac, koji se o njoj opsesivno brinuo. Osim što je bila njegov životni interes, njegova zanimacija, ona je bila izraz njegove čežnje za okupljanjem. Ali, eto, u jednom ih trenutku više nije mogao okupiti.

Kada je otac umro, braća i sestra dolaze s nakanom da očiste kuću od nepotrebnih stvari, smeće da bace, uspomene sa sobom da ponesu, pa prodaju nekretninu. Da je se oslobode. Paco Roca pomoću slika i uz malo riječi pripovijeda o njihovim odnosima, razotkriva sitne, emocionalno blage, ali nerazrješive svađe i nesporazume, u čijoj je pozadini ona, koja je zapravo glavni lik romana. Kuća. Kuća s ostavom za alat, napuštenim sobama i pergolom, koju je otac načinio od nekakvih šupljih cijevi, nakon što oni nisu došli da mu pomognu da postavi pravu pergolu, kuća koja istovremeno ne vrijedi ništa i vrijedi mnogo, u svakom pogledu neprocjenjiva.

Nešto ih za nju veže, ali nitko ne zna što. Ono čime ih kuća veže, time ih i opterećuje. Strasno je i strašno žele prodati, ali kad pomisle što ta prodaja znači, učini im se da će njenim gubitkom izgubiti jedan vlastiti život. Pa onda, jedno po jedno, snivaju o tome kako bi se kuća mogla zadržati i kako bi lijepo bilo živjeti u njoj. Kada im umru roditelji, djeca najednom uđu u njihove godine. To je pravilo koje važi za sve. Ili za skoro sve. Od njega su izuzeti samo blaženici koji ne misle i ne osjećaju. Kada ti umru roditelji, bivaš star kao što su stari bili oni kada su umrli. I onda, bit će, poželiš nastaviti život u kući koja je ocu bila tako važna, pa postavljaš pravu pergolu, koja bi se njemu jako svidjela. Ali tome se valja oduprijeti. To te kuća povlači u vlastiti grob.

Paco Roca majstor je atmosfere. Na atmosferi se i zasnuje sveobuzimajuća čarolija njegova romana. Na slikama raspetljavanja gumenog crijeva, pa polijevanja cimentnog dvora i vrta, a sirotoj gladnoj smokvi, koju je otac davno zasadio i koja nikad nije toliko ojačala da počne rađati, ali on je se nije mogao odreći. Na kućnom pročelju, odrini i plastičnom stolu sa stolicama, odmah pokraj vrata, koji šokantno sliče kući u Konavlima. Ili u tome nema ničeg što bi bilo čudno i šokantno: sve ovakve kuće sliče jedna drugoj. Razlika je samo u doživljaju.

Ali zar i doživljaj nije isti ili je vrlo sličan? Kao i ispred kuće u Konavlima, i ovdje je sve puno suhog lišća, koje pada s odrine i nanosi ga vjetar, sklon lišćem da zatrpa svaku kuću u kojoj se više ne živi. I ova, kao i naše kuće, počinje propadati već godinu dana nakon smrti onog tko ju je opsluživao. Jer nama se samo čini da živimo u svojim kućama: mi ih opslužujemo, brinemo se za njih, koristimo im, kao što dobre bakterije koriste ljudskim crijevima, žive u njima, opslužuju ih, brinu se da sve bude dobro, pa kad ih jednom nestane, kuća naglo počinje propadati. Zašto propada kuća u kojoj se ne živi? Majstori zidari imat će racionalna objašnjenja, ali postoji tu i nešto što izlazi izvan racionalnih okvira. I o tome slikama pripovijeda Paco Roca.

“Kuća” je pripovijest o uzaludnosti pokušaja da se zadrži ono što je već izgubljeno. Kuću bi trebalo sahraniti na najmanje sentimentalan način: ili je prodati, ili je zapaliti - ako se za nju ne može dobiti iznos koji ne bi bilo ponižavajući. Sve drugo je beskonačno mrcvarenje i samoranjavanje. Ali od tog mrcvaranja, od čovjekove nesavršenosti, nastaje priča. Njezina veličina sastoji se upravo u nemogućnosti čovjekovoj da se odupre vlastitim emocionalnim poticajima, te u nevoljama koje iz toga proizlaze.

Ti zidovi gospodare našim sjećanjima. Ono što je nekad bilo ljuštura egzistencije naših pokojnika, ali i nas, sada je kontingent uspomena, trezor priča, nacionalna i sveučilišna knjižnica ugasle porodične loze i svih mrtvih kojih se još sjećamo. I o tome pripovijeda Paco Roca.

Od kuće se negdje daleko, u dubini prizora, vidi more. To more je tačka našeg razlikovanja: ljudi bez kuće odlaze tamo, idu na plaže, kupaju se i sunčaju. A mi smo tu, s kućom i sa svim brigama koje ona donosi, i sa sjećanjima kojih je toliko da nam se čini da osim njih više ništa u naš život ne može stati. Osim što je u tome razlika između dvaju načina života, u tome je, čini mi se, razlika i između života i umjetnosti. Od tog viška potječe sposobnost Paca Roce da nacrta roman, da zasnuje strip gotovo isključivo na atmosferi. To je ono u čemu ne pomažu ni crtačka ni pripovjedačka vještina.

Tagovi

Izdvajamo