ANTIDRŽAVNI ELEMENT

MILJENKO JERGOVIĆ: TKO JE ZAPRAVO BIO STVARNA POVIJESNA OSOBA ISUS KRIST Židov, kopile, heretik, buntovnik i ljevičar...

 

Križ se ne voli i ne može se voljeti. Ovim riječima započinje knjiga “Raspeti Bog”, njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna, podnaslovljena kao “Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”. Ona je među najljepšim, najjasnijim knjigama koje sam čitao. A pročitao sam je upravo radi te prve rečenice: od malih mi je nogu pusti križ, onaj na kojem nema raspetog čovjeka, nego je sveden na spravu za mučenje ili tek na znak, izazivao nelagodu, jezu, strah. I to je bila tačka u kojoj smo se mi bezbožnici razlikovali od njih vjernika. Oni, činilo se, nisu osjećali strah, nego su takav križ nosili na lančiću oko vrata.

Onaj, pak, drugi križ, s Kristom na njemu, budio je žalost. Takav je, na kraju, bio njegov položaj na križu, a takav je bio izraz Kristova lica. Jednom sam se kao mali zatekao na dječjem sprovodu u Kaknju. Pokojnica, koju je na očevom odjelu u Sarajevu odnijela leukemija, ležala je u malom bijelom kovčegu, koji je, srećom, bio zatvoren. Uz kovčeg je, potpuno izgubljen, neprisutan, stajao djed mrtve djevojčice, i, ne mijenjajući izraz lica, primao izraze sućuti. Samo je, poput lutka na navijanje, pružao ruku svakome tko bi naišao. Taj djed imao je lice Krista s crkvenog križa.

Iako piše teološku raspravu, Moltmann odgovara i na ovu vrstu čitateljevih djetinjih slika. Ali i, što je, vjerojatno, važnije, iz teološke, antropološke, sociološke perspektive govori tko je, zapravo, bio onaj koji je završio na križu. Recimo, tko je on bio u građanskom i političkom smislu? Važno je to znati.

Prijedorski pjesnik i pisac Darko Cvijetić meni je među važnijim književnim suvremenicima. To su oni koje čitam kao da su mrtvi već godinama ili tisućama godina, a oni još uvijek dišu i pišu. U dnevniku koji je sedam dana početkom prosinca 2017. vodio za Radio Slobodnu Europu, Cvijetić piše: “Da je Bog imao Sina bez ruku - ne bi ga mogli raspeti”. (Nije to kraj rečenice, ali meni je važno da tu stanem: nakon ovoga drukčije ću gledati na Kristove ruke. Jedna je to od onih važnih, a toliko očiglednih stvari, koje nam, međutim, nikad nisu na um pale, a toliko su za priču važne. Što bi bio Isus, na koji bi se znak svodilo kršćanstvo, da je Bog zamislio Sina bez ruku? Sve važno što je On učinio ionako je bilo moguće i bez ruku. Isusu Kristu ruke su trebale samo da bude raspet.)

Svake godine trgovci i stručnjaci za crkveni marketing na početku televizijskih vijesti Božić najavljuju kao najveći kršćanski blagdan. Kratko je pamćenje mušterija, pa se ni ne začude kad im, nekoliko mjeseci kasnije, ti isti na početku televizijskih vijesti kažu da je Uskrs najveći kršćanski blagdan. Uza sva sveta čuda i teško razumljiva teološka pitanja, uključujući ono o trojednosti Božje osobe, ipak nije moguće da nakon blagdana za koji se kaže da je najveći dođe još jedan koji je također najveći, a da onoga prethodnog nije nadvećao, jer će, nekoliko mjeseci kasnije, opet taj postati najveći. Pitanje trgovačko-marketinške najvećosti nije, međutim, naročito kompleksno. Pače, vrlo je prosto i tiče se prostaštva površnih zaboravljivača.

Isus je bio iz Nazareta. Mati mu je bila Marija, a Josip je bio njegov poočim. Iako je bio svjestan da ona nije sa njim zatrudnila, odlučio ju je uzeti za ženu. Istina, bila mu je zaručnica, ali po svevremenskim je navadama ljudske ljubomore i povrijeđene muške sujete Josip imao sva prava ovoga svijeta da napusti Mariju. Umjesto toga, reče da mu je anđeo došao u san.

Da ju je ostavio, Isus bi se rodio kao kopile. Što će se i dvije tisuće godina poslije Isusova rođenja smatrati sramotom. Biti kopile u socijalnom je smislu tokom te dvije tisuće godina bilo isto što i ne biti sin, ne biti budući muž, ne biti čovjek. Zato je, možda, ispravno o Isusu govoriti i misliti kao o kopiletu. Svijetu je on bio to, samo je Mariji i Josipu bio - sin. Jedini njihov sin.

Rodio se kao Ješua Ha Nocri, i rodio se u nedoba, baš pred popis stanovništva, pa su mu ćaća i trudna mater morali u Betlehem, da se tamo popišu. Da nevolja bude veća, kako se silan narod pokrenuo - zbog popisa, zbog trgovine ili zbog mesijanstva raznih vrsta, to više i nije važno - tek nigdje u svratištima nije bilo mjesta za prenoćiti. Uzalud je Josip obilazio judejske hanove, hostele i hotele. Ako je, možda, negdje i bilo slobodnih soba, bilo je to na mjestima za koja on nije imao novca, ali o tome evanđelisti ne izvještavaju. Oni su, kao prvi reporteri s lica mjesta u povijesti, znali odvojiti bitno od nebitnog.

I tako su Josip i Marija završili u betlehemskoj štali, gdje se zatim rodio mali Isus. Mjestom rođenja Isus je izbjeglica ili barem tuđinac, došljo, dotepenac. U ona vremena razdaljine su se mjerile ljudskim korakom ili magarećim kasom, nomadi nisu bili omiljeni, kao što ni danas nisu omiljeni, a turizam nije postojao. Tako čim se pomakneš iz rodnog sela već si bio izbjeglica.

Ali ni to nije sve: mahniti Herod, koji je bio jedan od onih tipičnih levantinskih satrapa, kakvi sve do danas služe velikom bijelom gazdi, a svoj narod drže u suri, u nekom je snu, u proročanstvu ili u tabloidu čuo da će mu tek rođeni dječak iz Betlehema doći glave, pa je naredio da se pobiju sva muška djeca u Betlehemu i okolici. Isusa su njegovi sakrili, i tako je Isus postao ilegalni emigrant, osoba bez papira. I onda su se, bježeći, kao bezdomnici našli u Egiptu, gdje su ostali sve do Herodove smrti, da bi se zatim tiho vratili u Nazaret. Bit će da ih je, i Josipa i Mariju, vukla neka nostalgija. Nigdje im nije bilo dobro, nitko ih nije htio, jer su, valja i to reći, bili manjinci. Bili su Židovi, a to nije bio židovski svijet. Nijedan svijet do dana današnjeg nije židovski, što god kakav nemaštoviti Benjamin Natanjahu imao o tome za reći.

Činjenica da je zarana već bio kopile, izbjeglica, bezdomnik i manjinac, te da je, lutajući s roditeljima upoznao svijeta, sasvim je sigurno utjecala na Isusov dalji put i njegove ambicije, premda evanđelisti o tome ne govore ništa. Po nuždi se seleći i živeći među različitim, a i svakakvim ljudima, bio je u prilici da upozna svijet u njegovoj različitosti. Iako se malo zna o njegovim adolescentskim godinama i prvoj mladosti, iako je Isus lik koji u kolektivnoj imaginaciji i priči postoji samo u svome vrlo ranom djetinjstvu i u nekoliko posljednjih mjeseci ili godina svoga života, može se naslutiti kako je živio, čime se bavio i o čemu je mislio.

Bilo je to vrijeme kada su na sve strane Bliskim istokom lutali mesije i propovjednici, navjestitelji velikog finala, proroci i donositelji istinske vjere, prepisivači i prepravljivači svetih knjiga, lunatici, mahnitovi i prevaranti. Rimske vlasti za njih baš i nije bilo briga. Osim što antički Rim i nije odlikovala pretjerana religioznost i načelno je bilo dopušteno ili tolerirano ispovijedanje različitih vjera i kultova, jedino za što su vlasti bile stvarno zainteresirane, čime su se bavile kojekakve tajne službe, sa svojim uhodama i špijunima kojih je bilo otprilike onoliko koliko i mesija ili proroka, bilo je podriva li netko vlast i državu.

Isus je nastupio kao pravovjerni židovski učitelj i propovjednik. Kao rabin. Njegova namjera je bila da vjeru vrati njezinim izvorima. Pobunio se protiv raspusnog i raskalašenog klera, protiv onih koji su se obogatili na lažnim i plitkim uvjerenjima. Digao se, skupa s ono malo svojih sljedbenika, redom zaljubljenih u njegovu riječ i pojavu, protiv duhovne i materijalne korumpiranosti, ali i lažnih reformi. U svom je mišljenju i djelovanju bio radikalan i nepotkupljiv, da bi ga na kraju, kao pravovjernika, optužili za herezu. Je li Isus bio heretik? Naravno da jest: heretici su uvijek oni koji u odnosu na neko vjerovanje ostanu u manjini. Svejedno je tiče li se to manjinstvo sadržaja vjere ili društvenih okolnosti. U Isusovom slučaju prije se radilo o društvenim okolnostima u Judeji, o općoj dekadenciji kojoj se idealistični mladić tako samoubilački suprotstavio.

Njegovi su ga prijavili zbog hereze. Njegovi: Židovi. Oni koje su kršćanski antisemiti tisućama godina optuživali da su ga raspeli. Ali naravno da Židovi nisu raspeli Krista. To su učinili Rimljani, ozbiljno prihvativši prijavu Isusovih protivnika. Zašto su je ozbiljno shvatili kada je tih dana u Judeji sve vrvjelo od mesija i proroka, a hereze je bilo na sve strane, svatko tko je nešto mislio bio je ili heretik ili očajnik? Zato što Isus nije bio samo heretik, nego je bio i buntovnik. Bio je antidržavni element, mogući revolucionar.

Poncije Pilat ga je osudio, a onda je svjetini - u kojoj su, opet, većinu činili njegovi istoplemenici - ponudio da mu poštedi život. Njemu ili razbojniku. Svjetina se odlučila za razbojnika. Posve prirodno: svjetina će uvijek, birajući između razbojnika i heretika izabrati razbojnika. Svejedno je li riječ o Oliveru Frljiću. O Borisu Dežuloviću. O Anti Tomiću. O Isusu Kristu. Svjetina će uvijek spasiti ubojicu i pljačkaša. Spasit će Barabu po tisuću puta.

Ali nije Isus imao ruke samo da bi mogao biti raspet. Imao je ruke da njima grli cijeli svijet. Tako je on to zamišljao, jer je bio kopile, izbjeglica, židovski heretik i manjinac, antidržavni element i ljevičar. Takav je bio dok je bio živ. A onda ga je Rim raspeo i bržebolje promijenio vjeru.

Izdvajamo