Premda se bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang i aktualni Milan Kujundžić uglavnom susreću i razgovaraju samo u sudnici, nešto im je zajedničko - vizija javnog zdravstva u Hrvatskoj. Prvi je, naime, prije više od 20 godina zakopao početnu privatizacijsku “lopatu” u “rastakanje” primarne zdravstvene zaštite, a drugi je krenuo baciti zadnji “grumen zemlje” na tu tužnu hrvatsku priču i sve što se zove javna primarna pokloniti po sistemu tko voli, nek’ izvoli.
Milijarde kuna u novoj privatizacijskoj priči, ali ovoga puta 21. stoljeća, predloženim se Zakonom o zdravstvenoj zaštiti namjeravaju pokloniti liječnicima, ljekarnicima, radnim terapeutima, laboratorijima, dentalnim tehničarima... kako onima koji već jesu zakupci ili koncesionari tako i svim onima koji trenutno rade kao zaposlenici domova zdravlja, a žele postati “totalni” privatnici. Da stvar bude zanimljivija, isti oni koji su dobili “ordinacije” besplatno moći će ih prodavati svojim nasljednicima i raditi do 70., što ne vrijedi za bolničke liječnike koji dobivaju “izgon” iz javnog sustava sa 65! “Privatluk” se ukrcava na velika vrata i zdravstveni djelatnici koji rade u PZZ-u postaju poslodavci koji će nuditi “robu” pacijentima, odnosno kupcima.
Naime, postojeće javno zdravstvo ovom bi odlukom “šaptom palo” a da nitko zapravo nije vidio argumente kojima bi se “podboltala” takva odluka. Riječju, nema ocjene sadašnjeg stanja koje je daleko od bajkovitog, zatim kojim bi se to potezima zahvaljujući privatizaciji ono popravilo i u kojem vremenskom roku. Ništa nije na strani “meštara” koji su radili zakon jer uglavnom je riječ o interesnim skupinama, a ne neovisnim stručnjacima koji se bave javnim zdravstvom. Najgore je što isti nisu ponudili nekoliko vizija PZZ-a s očekivanim rezultatima za godinu, dvije, pet... nego samo jednu po sistemu uzmi ili ostavi.
Čak i površan pogled na neke zdravstvene pokazatelje govori da bi svako smanjenje dostupnosti PZZ-a dodatno loše utjecalo na zdravlje građana. Europska komisija u svojoj analizi koliko-toliko dostupnih podataka iz hrvatskog zdravstva jasno kaže da nam je relativna stopa siromaštva iznad EU prosjeka, a očekivano trajanje života tri godine manje. Jasno nam poručuju da ništa nismo učinili na smanjenju pušenja, alkoholizma, srčanih bolesti, raka i tvrde da je u tom dijelu krimen na primarnoj zdravstvenoj zaštiti koja je “dobro plaćena i iznad europskog prosjeka, ali ne preuzima ulogu koordinatora kad je riječ o skrbi za kronične i palijativne bolesnike”, dok nam bolnice zaostaju u financiranju za ostalim zemljama EU.
Ono što je Europska komisija također vidjela “iz Bruxellesa”, ali ne i tvorci zakona iz Zagreba je činjenica da je “košarica usluga u hrvatskom zdravstvu velika, ali ne i dostupna”, osobito se to odnosi na one “lošijeg imovinskog stanja”. Što li će biti s njima nakon privatizacije, može se samo nagađati jer Ministarstvo ne nudi rješenje, čak ni nadu. Kojim će to mjerama “država” natjerati privatne liječnike da se više bave onim što joj je u interesu iz ovog se zakonskog teksta ne može vidjeti čak ni u naznakama. Kako istodobno s ovim zakonom u proceduri nije i Zakon o zdravstvenoj zaštiti, iznenađenja očito tek slijede.
Vjerojatno preslika iz stomatološke zaštite u kojoj se najveći dio usluga plaća. Naime, može se očekivati da bi se prava pacijenata mogla smanjiti na traženje privatnika “ako im se ne plati”. Da je to realna opcija, potvrđuje i nedavna situacija u kojoj je HZZO namjeravao promijeniti ugovore, no digla se velika galama, prijetilo “bijelim štrajkom” te “neobavljanjem onog što nije plaćeno”. Ministarstvo je popustilo pritisku, odnosno produljeni su postojeći ugovori povoljniji za PZZ. Nakon što svi budu “totalni” privatnici, “brod” će uvijek biti na njihovo strani, a “utapat” će se u nevoljama samo građani kojima je vrlo izvjesna sudbina - kupca!
Naravno, u ovom trenutku zainteresirane strane, odnosno Ministarstvo i poglavito liječnici PZZ-a odbijaju takvo gledanje na Zakon, ali činjenica je da je poanta rada privatnika profit, pa ni zdravstvo u tome nije i ne može biti izuzetak ma koliko involvirani u ovoj priči tvrdili suprotno. U PZZ-u Hrvatske i bez ove privatizacije 70 posto liječnika su koncesionari, odnosno privatnici, dok je 30 posto liječnika zaposleno u domovima zdravlja koji zasad imaju kakvu-takvu kontrolu nad zdravstvenom mrežom. Ubuduće za privatnike domovi zdravlja postaju relikt prošlosti. No, zanimljivo je da im i dalje ostaju tzv. glavarine, što znači da im je siguran godišnji prihod oko 600.000 kuna, a k tome se sve “ekstra” učinjeno dodatno plaća. Uz to će moći imati i svoje privatne pacijente.
Vjerojatno zato žele imati ordinaciju “samo za sebe”, odnosno da ne rade u istom prostoru dva liječnika. Ostane li sadašnja cijena “najma” koja u ovom trenutku iznosi ukupno 1500 kuna (koncesija i najam), čemu valja pribrojiti režije, jasno je da je riječ o privilegiranim privatnicima u svakom pogledu. Domovi zdravlja postaju “Ivan bez zemlje”, odnosno liječnika, a zakon nije riješio problem neisplativih ambulanti u nekom zaseoku Ravnih kotara, Like ili Gorskog kotara pa nije jasno koga će i kako “natjerati” da privatno rade “s gubitkom”. Nije razvidan ni način kontrole privatnih ordinacija, što bi moralo uključivati i financijski dio ne samo onog što rade za HZZO.
Što li tek reći na nakanu opće privatizacije ljekarni u vlasništvu ljekarničkih županijskih ustanova, a dane su u zakup ljekarnicima. Njih 111 zauvijek će biti izgubljeno premda bi se samo od prodaje djelatnosti mogla zaraditi milijarda kuna. Naime, htjele - ne htjele, ljekarničke ustanove po prijedlogu zakona moraju ih dati svojim zakupcima da u njihovim ljekarnama rade kao privatnici, ali i tamo gdje trenutno nema zakupa zaposlenicima moraju omogućiti privatizaciju djelatnosti. “Hvataju se za glavu”, ne vjeruju očima i ušima.
Primjerice, djelatnost u centralnoj ljekarni na Trgu bana Jelačića mogla bi se prodati za barem dva milijuna eura. No, po ovom prijedlogu činjenica je da ljekarnička ustanova do tog novca nikada neće doći jer zakon kaže da ljekarnik privatnik svoju djelatnost nakon što ode u mirovinu može prodati nasljedniku, baš kao i liječnik privatnik.
Zanimljivo je da u bolničkoj zdravstvenoj zaštiti gotovo nema promjena, ali je sigurno da se nakon privatizacije primarne može očekivati “navala” pacijenata na hitne bolničke prijeme. No, od bolničkih liječnika gotovo da nije čuti glasa. Spominje se neriješeno radno vrijeme, ne bi “vraćali” troškove specijalizacije ako ne odrade obvezu prema matičnoj ustanovi, ali pravih argumenta protiv ponuđenog zakona - nigdje. Zakon će u potpunosti “potaracati” temelje PZZ-a u Hrvatskoj i ozakoniti dvojnost vlasništva u javnom zdravstvu!?
Domovi zdravlja će nestati, a to znači da stvarne bolničke reforme ne može biti. Jaki domovi zdravlja mogli su osigurati načelo supsidijarnosti, odnosno da se većina bolesti liječi izvan bolnica i da je provedivo funkcionalno spajanje bolnica, ali ne na papiru već stvarno, što bi omogućilo zatvaranje nekih odjela, smanjenje nezdravstvenog osoblja, povećanje kvalitete liječenja... Umjesto toga, nudi se tektonska promjena iz koje će mnogi teško izvući živu glavu.
Nažalost, način na koji je rađen ovaj zakon govori da nije poznat start, zadani cilj, a nisu predviđeni ni instrumenti realizacije. Ipak, premda se zakon tiče doslovce svih građana Hrvatske, tijekom jednomjesečne javne rasprave političke stranke nisu izrekle jasan stav o onom što se predlaže. Preča su im unutarstranačka prepucavanja, ideološki prijepori nego zdravlje građana koje bi zbog ovog zakona moglo postati upitno.
U susjednoj Sloveniji prva je izborna debata bila posvećena baš zdravstvenom sustavu, a iz nje jasno proizlazi da većina drži kako je jedini način da se ne ubije javno zdravstvo - postaviti jasnu crtu između javnog i privatnog, a to znači i između novčanika iz kojih se nešto plaća. Za razliku od Slovenaca, u Hrvatskoj se potiče “privatno poduzetništvo javnim novcem”. Za takav “brak”, nažalost, Istanbulska konvencija nije nadležna pa će slabiji sigurno platiti ceh, i to onim najvažnijim - zdravljem.