Prisjetimo se još jednom nadrealne situacije kad je cijela Vlada čekala da u nju uđe Goran Marić, i to kao akter iz nekog žešćeg tajnog ultimatuma, kakve premijer Plenković navodno ne voli.
To je bilo zbilja filmski: brod je već bio krenuo, ali su ga uz pomoć konopa i spretnih mornara još neko vrijeme održavali uz kopno dok ne uskoči jedan bez kojega tobože Plenkovićeva Vlada nije mogla kvalitetno početi s radom.
E baš taj, koji je tako na silu uskakao, danas je jedan od najvećih problema HDZ-a, Andreja Plenkovića, koalicije i države.
Cijela je zemlja i dalje talac talačke krize u Vladi: premijer je doslovno otet od pojedinih ministara koji su morali ući i koji ne smiju izaći, a to bi htio pošto-poto zamaskirati i zakriti gardom političara koji o svemu odlučuje, kojega se ne može poljuljati ni ucijeniti, koji vidi dalje od svih i koji, ne zaboravimo, ne podnosi ultimatume.
Recimo, na preglumljeni, nebitni ultimatum HNS-a neće popustiti, ali na one tihe, podmukle ultimatume političkih i drugih sponzora ulazaka i neizlazaka određenih ministara u Vladu i iz Vlade, na to će ipak ustuknuti.
Premda se premijer i njegovi, mora se reći rijetki preostali glasnogovornici (jer mnogi su, poput predsjednika Sabora Jandrokovića, iznenada prigušili istupe), iako se dakle još poneki trude potpomoći gradnju mita o tome da HDZ-om, koalicijom i državom upravlja, a tko drugi nego prvi čovjek HDZ-a, šef koalicije i predsjednik Vlade, sve je manje dokaza i indicija da je to uistinu tako.
Jer tko bi ozbiljan, da mu je doista sva moć u rukama, ustrajao na tome da tako dugo drži u Vladi ubojice rejtinga, da njeguje u stranci pojave koje su u suštoj suprotnosti s njegovim političkim proklamacijama i navodnim poslanjem, da se toliko osobno izloži za ljude koji su neusporedivo veću energiju posvetili radu na osobnim bogatstvima i vlastitom dobru nego na javnom interesu, a za ovo drugo su izabrani, postavljeni i dobro plaćeni? Tko bi se politički samostalan i vizionarski nepokolebljiv ikad upustio u relativizacije slučajeva poput Kuščevićevih ili Marićevih, i k tome u tim relativizacijama išao tako daleko da izmisli čak i terminsku distinkciju za nedopustive radnje visokorangiranih političara (“sve se to događalo daleko prije ove Vlade”).
Puno će se toga rasplesti i daleko poslije Plenkovićeve Vlade, i možda baš zbog njegove Vlade, no njega ono prije i ono poslije ne zanima naročito. Zanima ga ovo sad, i to sa sve slabijom ambicijom: kako postići da ovo sad, kakvo god bilo, potraje što dulje, kako upravljati kompromisima, kako usavršiti odugovlačenje, kako održavati najrazvedenije moguće interese na okupu dok ih izbori ne rastave.
Teško.
Rastakanje, reduciranje, premodeliranje Plenkovićeve koalicije na žalost nema efekt obrezivanja biljke koja se potom raščini i cvate nego više djeluje kao uvijek nova amputacija na bolesnom tijelu koje na kraju neminovno klone i ugasi se. Sutra, kad možda otpadne HNS, nakon što je već izbačen Most, nakon što je po putu potamanjeno još nešto opozicije - pa čak i ako s HNS-om na kraju ode i neki problematičan ministar u iznuđenoj rekonstrukciji - neće se to više moći tumačiti kao novi zalet HDZ-a nego samo kao posljednji ulog u opstanak podijeljene stranke do izbora.
Zbilja je teško povjerovati kako bi Plenković, da je to bila samo stvar njegova racija, njegova izbora i njegove odluke, pristao uz sve očite signale i sva upozorenja, došetati na korak do izbora s pretežnim dojmom da mu stranku rezultatski može ugroziti čak i Bernardićev SDP. Teško je vjerovati da bi političar toliko zavjetovan na vrijednosti europske politike, svjesnom željom pristao tako dugo i uporno štititi ljude i procese od kojih se stalno uključuju alarmi na korupciju, klijentelizam i zloporabu javnih funkcija svake vrste.
Teško je naposljetku vjerovati da se netko tko sebi želi međunarodnu karijeru svojevoljno svodi na zaštitnika takvih političara čije su imovinske kartice pravi romani s ključem.
Premijer Plenković, kao demonstraciju svoje navodne čvrstine, stalno lansira pitanje: a zašto bih ja smijenio te ministre? Zbog pukog pritiska javnosti? Zbog bezočnih podmetanja konkurenata? Zbog nekorektnih ultimatuma političkih partnera? No pravo je pitanje zapravo obratnog karaktera i glasi: zašto bi, nakon svega na primjer Lovro Kuščević uopće ostao ministar? Koji je to jedan, samo jedan specifičan razlog, naravno isključivo iz pozicije općeg interesa i javnog dobra?
Nema osobito izborno uporište u stranci. Nema podršku javnosti. Nema ekstra pravnog obrazovanja koje bi mu dalo prednost pred ostalim pravnicima u Hrvatskoj za vođenje i reformiranje javne uprave. Ne pamti ga se po reformskim probojima iz vremena vođenja građevinskog resora. Ne ostavlja dojam političara s posebno izraženim etičkim kriterijima pri obnašanju javne funkcije. Ne pruža ni primjer poduzetnika koji se uvijek više oslanjao na vlastiti rad i ekspertizu, a manje na političke prečice.
Tako i Marić s početka priče. Toliko je privatno obuzet nekretninama da je prava kontraindikacija povjeriti mu još i državne.
Zašto Lovro Kuščević i Goran Marić - ako je ovo doista europska, reformska, odgovorna, legalistička Vlada koja služi građanima - zašto njih dvojica, i ne samo oni, već nisu zamijenjeni u Vladi? Jedini logičan odgovor jest: jer nisu smjeli biti zamijenjeni. A bit će zamijenjeni naravno tek onda kad snaga novog ultimatuma izbije stare ultimatume zbog kojih su u Vladu bili dovedeni.